Iz moje perspektive
0

Budale i oni koji trpe

Piše: Aleksandar Trifunović (Banjaluka)
Još od vremena kada je naša zemlja prestala da svakodnevno isporučuje svjetskim agencijama ratne slike uzavrelog Balkana, vodeći svjetski politički magazini se nisu toliko bavili Bosnom i Hercegovinom kao ovih dana.

Komentatori stiču utisak da su aktuelni zahtjevi domaćih političkih elita suprotstavljeni do nemogućnosti bilo kakvog dogovora značajnog za budućnost države. U Evropi i SAD u posljednjih nekoliko mjeseci održano je i nekoliko ozbiljnih diskusija o našoj zemlji koje su zaključene pesimističnim prognozama.

Pojedini poznavaoci situacije laički zaključuju da su mogući i novi ratni sukobi. Laički, jer samo naivni mogu zaključiti da su sukobi u BiH potpisivanjem Dejtonskog ugovora i prestali. Naprotiv, ne samo da nisu prestali nego su od tada evoluirali u glavno sredstvo političke borbe.

Svako društvo ima problem sa sukobima i nasiljem, ali, samo u rijetkim društvima, kao što je to slučaj sa našim, je nasilje državotvorni koncept.

Već godinama naše političke elite, svojim govorima i javnim postupcima, nekažnjeno promovišu nasilje i prijete obračunama. Na taj način šalju poruku da je ono dozvoljen i poželjan način ponašanja. Takvu poruku jasno razumiju i oponašaju mladi ljudi koji nasilje pretvaraju u čest oblik svog izraza. Novija sociološka istraživanja govore da su nove generacije mladih gotovo potpuno netolerantne prema "drugima" i drugačijima. Osim što se ovaj ozbiljan problem konstatuje niko se ne trudi da se takva razmišljanja mijenjaju.

Tako je, zbog svojih kratkoročnih i prevashodno ličnih interesa, domaća politička elita svakodnevnom lobotomijom javnosti i upornim promovisanjem nazadnih vrijednosti, dovela do apsurda da su mladi ljudi, kao budućnost ove zemlje, najdestruktivniji i najnezainteresovaniji sloj društva.

Nameće se naivno pitanje da li su i naše političke elite uopšte zainteresovane za ovu zemlju, kada svakim danom rade na tome da je što više unazade, ponize i zaduže. Odgovor je jasniji ako pogledamo imovinske kartone lidera vodećih političkih partija.

A moram primijetiti da je objavljivanje imovinskih kartona političara jedna od onih tekovina demokratije koja nikom ne donosi dobro.

Sa jedne strane, građani se ljute i nerviraju, u sebi doduše, kada vide šta političari nakon par godina vršenja vlasti imaju. Političari se ljute što ih se stalno pita za porijeklo nove imovine, stečene, kako to oni kažu, legalnim poslovima.

Pravdanja su tragikomična, jer nije lako objasniti kako su veoma uspješni za sebe, a opet tako neuspješni za one zbog kojih se godinama bave politikom.

No, ne treba zbog toga očajavati kad je na našem slučaju očigedno je da su neki narodi više od drugih naroda, stvoreni da budu maksimalno eksploatisani, a da istovremeno žive srećni u ubjeđenju da je to za njihovo dobro.

Dakle, ako pogledate u imovinske kartone vodećih političara Dejtonlenda, primijetićete da ih ogromna većina vrjednije nekretnine ima van BiH, nego u zemlji o čijoj budućnosti odlučuju.

Šta to treba da nam govori, da li imamo razloga da se plašimo?

Da li mislite da oni možda znaju nešto što mi ne znamo? Da li je to što su sjeme mržnje i straha posijali po ovoj okrvavljenoj zemlji tako da niko ne zna šta će na kraju izniknuti, razlog što se kuće daleko odavde? Boje li se rata ?

U svakoj normalnoj zemlji bi ova činjenica bila društveni skandal dovoljan za povlačenje iz političkog života.

U našoj nenormalnoj zemlji ovaj podatak precizno pokazuje da kod nas žive dobro i srećno samo domaći političari i njihova tajkunska klika. Svi ostali preživljavaju.

U filmu "Balkanska pravila" pokojni Bata Stojković to objašnjava ovako:

"Ovaj svet je podeljen oštro na dva dela-Na budale i na one koji trpe.

Puno je budala ovde, a i lakovernih ljudi koje je lako kupiti i još lakše zavesti. Ti 'domaćini' misle da je njima dato da potroše kao svoje sve vreme jednog naroda, kao da iza njih više ništa ne može da se dogodi. A ovaj prostor je škrt kada treba da iznedri čoveka sa misijom, čoveka darovitog koji može da vidi bar jedan vek unapred. Zato se ovde stalno strada. Živi se stihijski, primitivno, i svi neprestano stradamo."

Nije li tako?

Pogledajmo kako stojimo - početak godine u BiH obilježava rast cijena, rapidno smanjenje proizvodnje i visoka nezaposlenost. Kamate i deficit rastu.

Domaće robe gotovo da nema u sve skupljim "potrošačkim korpama", koje su već sada nedosanjan san većine porodica.

Na evropskoj listi korupcije od naše države je lošija samo Albanija. Izvještaji državnih revizija pokazuju brojne kriminalne nepravilnosti u javnim institucijama. Istovremeno, raskoš administracije na svim nivoima vlasti u odnosu na životni standard građana raste i više je nego nepristojna.

Rijetki pojedinci koji ukazuju na ovakve rezultate rada naše elite, a koji su daleko od predizbornih političkih obećanja, suočeni su sa uvredama, napadima, pritiscima i optužbama od strane vlasti i njihovih medija.

Većina građana i dalje mudro ćuti kao da ih se ova mučna situacija uopšte ne tiče. Što je i najtužnije, jer još od Platona je poznato pravilo da su oni koji misle da su prepametni da se bave politikom kažnjeni vladavinom glupljih.