"Moj otac je sedamdesetih godina prošlog vijeka izrađivao makete. Kada sam trideset godina kasnije zbog jedne povrede morao mirovati i imao napretek vremena koje je trebalo nečim ispuniti, dovršio sam jedan njegov brod", rekao je Stojanović Srni.
Branko ovih dana završava izradu makete jedrenjaka "Santa Maria", jednog od tri kakvim je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku 1492. godine, nakon toga će za istog naručioca raditi i druga dva Kolumbova broda sa istorijske ekspedicije - jedrenjake "Ninja" i "Pinta".
"Naručilac je vlasnik ribljeg restorana u Austriji, koji je već kupio jednu moju maketu. Riječ je o čuvenom brodu engleske flote Cutty Sark iz 1869. godine, koji je danas turistička atrakcija u Griniču", navodi Branko.
Branko je od oca dobio prve šeme za pravljenje brodomaketa, a poslije ih je nabavljao uglavnom putem interneta, budući da na prostoru bivše Jugoslavije ne postoje prodavnice specijalizovane za brodomaketarstvo.
Prema njegovim riječima, za svaki od ovih brodova u prosjeku je potrebno oko tri mjeseca rada, s obzirom na to da se nekad može raditi po cijeli dan, nekad po tri sata, a nekad ni pola sata dnevno, u zavisnosti od zahtjevnosti određenih dijelova broda.
"Ovaj hobi je, prije svega, skup i zahtjevan. Moraš imati obilje mašina i alata, a moraš znati i stolarski i tokarski i užarski i krojački; neko je prebrojao ukupno 33 zanata. Moraš voljeti drvo i minijaturu i moraš imati smisla, da ne kažem talenta. Ja sam kao dijete, na časovima opštetehničkog obrazovanja, zadatke pravljenja raznih maketa najprije radio sa druge đake, pa onda za sebe", sjeća se Branko.
Brankova radionica je prostorija u kojoj i dva čovjeka već stvaraju gužvu. Od poda do plafona prepuna je raznih mašina i alatki koje godinama nabavlja ili sam pravi. Tu su glodalica, tokarski stroj, cirkular, šivaća mašina i mašina za pravljenje užadi, bušilice, brusilice, ali i osnovne alatke - pincete, turpije, dlijeta, skalpeli i šila.
"Na šemi broda sve je pod pravim uglom. Ali svaki brodomaketar zna da na brodu nema nijednog pravog ugla zbog aerodinamike. Zato nema dijela gdje prst može zapeti. To takođe znači da je na svakom od komada ugrađenih u ovaj brod urađeno šest ili sedam raznih operacija. Pa to pomnožite, recimo, sa stotinjak letvica samo na palubi", pojašnjava Stojanović.
Jednako tako se, objašnjava Branko, ni razni predmeti koji se nalaze na brodu ne mogu praviti serijski, nego za svaki brod - koji je unikatan - svaki dio se pravi posebno: modeliranje i odlivanje topova, topovske đuladi i sidara, te izrada buradi, pomoćnih čamaca, jedara, osmatračkih korpi, lanaca, pumpi za vodu, žabica, stepenica od konopaca, stepenica od drveta, otvora za grotla, vrata za kabinu, čekera za dizanje sidra, kormila...
"Izgled starine takođe se dobija na određene načine za različite vrste materijala. Član sam ruskog Saveza brodomaketara, gdje dosta toga mogu naučiti. Amerikanci su takođe dobro organizovani, ali je kod njih duga i komplikovana procedura za učlanjenje", kaže Branko, dodajući da sarađuje i sa dvojicom kolega u BiH - Zvjezdanom Petrovićem i Zlatkom Trojanovićem.
Branko ističe da se za izradu brodova koriste drvo divlje kruške, korijen šimšira, trešnja, bukovina i mahagonij. "Drvo mora biti tvrdo i guste konzistencije, bez mnogo godova. Šimšir je idealan za modeliranje, jer u njemu možeš praviti sitne detalje pod kojima bi se gotovo svako drugo drvo lomilo", pojašanjava Branko.
Govoreći o kupcima, on navodi da ima pravih kolekcionara, onih koji imaju puno para i znaju šta je brodomaketa, ali i onih koji imaju puno para i ne znaju cijeniti minijaturne replike.
"Na primjer, uopšte ga ne zanima koji je brod, samo hoće da je dug 76 centimetara. Ja kažem da su svi duži od 80, a on kaže da odsiječem s obje strane pomalo. To je isto kao u onoj poznatoj anegdoti o kupovini knjiga na metar, u zavisnosti od dužine polica u regalu", dodaje Branko.
