"Ja volim Mostar do besvijesti, uprkos svim tim tragedijama, ovaj grad je urezan u mene. Govorili su mi da sam budala što se nakon 20 godina vraćam, ali se nisam obazirao", priča nam sretan što je njegova supruga Mostar doživjela jednako lijepo.
Ona je historičarka umjetnosti, a estetiku ovog grada je zavoljela na prvi pogled.
Sretan zbog povratka u Mostar
Rajković kaže da je sretan i ispunjen što živi u Mostaru, gdje mu se rodila i kćerka.
Kaže da je zbog sreće što se vraća u rodni grad našao modus kako lijepo živjeti. Nekako je karakteristične mostarske probleme gurnuo u drugi plan i našao način da ga oni ne sekiraju. U Srbiji je pratio politiku, bilo mu je bitno šta se dešava, ovdje je shvatio uzaludnost toga, u cijelom haosu počeo se baviti samo životom i vjerom.
"Čak ni u sklopu srpskog korpusa kojem pripadam, politka mi nije bitna, da ja za nekoga navijam, želim se baviti samo ljudima", rekao je to sa smirenošću koja je rijetka kod mladih, ali se može pretpostaviti za svećenika.
Dugo je pojašnjavao procedure zaređenja, hijerarhiju i običaje, a nas je zanimao onaj osnovni razlog, kako je postao svećenik, a ne ekonomista ili novinar, profesije kojima se bavio ili koje je učio.
"Svećenik sam postao kroz bogosluženja, ali i kroz obrazovanje, jer su me uvijek zanimale stvari koje gledaju svijet u u cijelosti, važna mi je globalna slika. I kad sam birao ekonomiju, kasnije novinarstvo, to mi je bilo zanimljivo jer je široko polje, tako sam došao do religije, bogoslovlja. Bogoslovlje mi je ponudilo i metafizičku sliku svijeta, nijedno drugo zanimanje mi nije moglo dati to, čak ni filozofija. Otvorili su mi se globalni horizonti", pričao je to jasno, a i sam odiše enciklopedijskom širinom obrazovanja i radoznalošću za sve probleme čovjeka i sva njegova usmjerenja.
Atmosfera blagog gonjenja, bez gonjenja koja ubijaju, bez privilegija koje nadimaju
Mostar je uvijek specifičan pa i za pravoslavnog svećenika i njegov rad.
"Sreća u nesreći je da se u Mostaru svećenik može se baviti zaista vjerom, jer, nažalost, nema mnogo vjernika", kazao je Rajković.
Dodaje da je Mostar najbolje mjesto za život pravoslavaca.
"Jednom sam rekao da je Mostar jedno od najboljih mjesta za hrišćanina, jer je tu atmosfera 'blagog gonjenja', jer moraš svjedočiti vjeru, dati neku bar malu žrtvu. Nisu samo privilegije, kao da živiš npr. u Beogradu ili Trebinju. Atmosfera 'blagog gonjenja', bez gonjenja koja ubijaju, bez privilegija koje nadimaju. Idealno mjesto za pravoslavca", poručuje Rajković.
U gradu gdje si puka manjina, sam odlazak na nedjeljnu liturgiju je svojevrsna žrtva i iskušenje, a nema privilegija koje imaju oni koji žive u gradovima gdje su pravoslavci većina. U Mostaru onda svjedoče vjeru.
Rajković ističe da izbjegava biti nacionalni ili politički predstavnik Srba, iako je Srbin. Nije ni vjerski predstavnik Srba, već pravoslavaca. Jasan je u određenjima.
"Ako treba propagirati kulturu, ja sam za hrišćansku, to je i ostalo što se tiče srpske kulture, ostalo se izgubilo", govori jasno, bez patetike i teških riječi.
Život je jedan
U Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pored redovnih obaveza najviše se bavi kulturom. Ponosan je na božićni koncert koji se redovno organizira i ove godine. Ponosan je što su Srbi izbjegli veću podjelu na Srbe koji su ostali u Mostaru i one koji su otišli početkom rata i sam je zaslužan za to. Bio je i predsjednik "Prosvjete", iako smatra da je to previše društveno-politički. Nije imao ko drugi.
Svećenički posao teško je odvojiti od privatnog života pa Branislav i tu ima svoju interpretaciju.
"Ne razdvajam porodični i poslovni život, ne upadam u šizofreniju, ne odvajam ličnosti, meni je sve porodica, uža ili šira. U bilo kojem poslu mislim da je čovjek jedan, jedan je njegov život i nema porodičnog i poslovnog života, sve je to jedno. Čovjek je jedan".
Božić treba biti praznik svih
Rajković je i zbog ovogodišnjeg Božića pun očekivanja.
"U jednoj liturgijskoj pjesmi pa tako i na Božićnoj liturgiji pjevamo između ostalog: 'Mi koji heruvime tajanstveno izobražavamo svaku sada životnu brigu ostavimo...' Imperativ ostavljanja životnih briga nije nikakav bijeg od ovozemaljske realnosti, nego poziv na njeno nadilaženje, odnosno brigu o važnijim stvarima, ne zabrinutost, nego brižljivost. Mjera u kojoj je prisutno ovo raspoloženje jeste mjera i naše vjere pa mislim, želim i nadam se da pravoslavci u tom raspoloženju dočekuju sve dane, naročito Božić i naročito ovaj Božić jer je iskušenja, čini se, mnogo, ali Hristos se rodi - zaista se rodi", naglašava Rajković.
Specifičnost proslavljanja Božića u Mostaru je u naročitom isticanju jedinstvene poruke upućene svim ljudima, a ne u naglašavanju razlika. Božić u Mostaru, kako reče naš sagovornik, treba biti praznik svih.
"Uopćeno, pak, govoreći, vjerski praznici, makar u Mostaru, ponovo i jesu skupovi različitih pa je naše prisustvo na prazničnim misama i bajramskim prijemima obavezno, kao i prisustvo muslimana, rimokatolika, jevreja... na prazničnim događajima koje mi organizujemo. Krug bi se, ipak, sa viših hijerarhijskih slojeva mogao proširiti i na laike, odnosno, ostale džematlije, župljane i parohijane", pun je nade Rajković.
Za kraj je blagdanski, široka srca poručio: "Želim nam svima da Božić dočekamo spremni, radeći na tome da se učinimo sposobnim da Isusa Hrista prije svega prepoznamo, prepoznavši ne odbacimo i neodbacivši slijedimo ka Bogu Ocu u Duhu Svetome, ka Allahu ili Jahveu".
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
