Piše: Asim Bešlija
I možda je to baš tako kako kaže poznata pjesma – Bosna prkosna od sna. Samo što taj san nekako dugo traje. Sanjamo, i puno pričamo, i možemo sve, i znamo najbolje a bolje nekako nikako da dođe. Šta se to dešava s nama? Je li nam to samo tranzicija udarila u glavu ili patimo od nekog povišenog nivoa samopouzdanja koji nema nikakvih realnih osnova?
Ekskomunicirani i na margini evropskih i svjetskih zbivanja i globalizacije, Bosanci i Hercegovci zatvoreni su u neki svoj mali svijet u kojem se mnogo toga ne događa. Nema protoka ljudi i informacija, preovladavaju ograničene vjersko-političke ideologije i modernizacija potrebna za prihvaćeni evropski put ide frustrirajuće sporo. Samo ovih nekoliko ovlaš pomenutih stvari jesu neki od razloga što smo upali u svojevrstan glib i kolotečinu koja nam je dala za pravo da 'svakom loncu budemo poklopac'.
Tako se kod nas oprašta sve osim uspjeha. Ako ste uspješan biznismen, kakvih ima, onda ste vjerovatno kriminalac. Ako ste uspješan pisac, koga briga. A, ako kao reditelj dobijete prestižnu nagradu, naći će se i za vas nešto da ne valja samo kako bi se uspjeh umanjio. Kao pojedinac, iako vrijedite, nemate baš puno šansi.
Društvena učmalost i previše gledanja televizije kod nas je stvorila tu kritičnu masu sveznalica kojima argumenti i znanje u životu ništa ne znače. To su ljudi kojima malo šta može pokolebati njihova mišljenja i stvavove, pa ni činjenica da znanje stečeno prije 20 godina danas nema istu cijenu i da se znanje u informacionom društvu, na globalnom nivou, stalno mijenja.
Međutim, kod nas to nije bitno. Prosječnost je dovela do životarenja a životarenje do gubljenja talenta i mogućnosti da se sa našom pameću krene naprijed. Zato se i ne kreće naprijed. Nešto se mrda u nekoliko većih gradova lijepe naše dok ostatak zemlje sniva slatki san o tome kako će jednog dana biti bolje.
Da nije svijetlih primjera pojedinaca koji ime naše zemlje pronosaju planetom ili nekolicine festivala koji planetu dovedu nama, mogli bismo skoro reći da živimo u nekom zaboravljenom svijetu, u zemlji posljednjih stvari, gdje stranjska noga ponekad zakorači. I sve se to dešava u vrijeme kada se svijet globalno toliko povezao i kada ljudi toliko komuniciraju, da je biti isključen iz tog trenda, kao ne postojati.
Situacija kaveza u koju su građane koji su ih birali, strpali bh. političari, stvorila je ovdje jednu učmalu atmosferu mirenja sa sudbinom bez nekih ozbiljnijih pokušaja umrtvljenog naroda da je promijeni. Živi se na temeljima stare slave i onog što je nekad bilo, dok za novo vrijeme imamo nešto što možemo nazvati 'tanka roba'.
Prosječni političari, prosječni studenti, prosječan sistem - kreirali su zajedno neodrživu atmosferu u kojoj sami previše cijenimo sebe dok nam to cijenjenje samih sebe malo izvan naših granica malo ko priznaje.
Uljuljkani sveznanjem i ekspertizom za dnevnu upotrebu, mi smo jedna čudna nacija. Umjesto da se svako bavi svojim poslom, kod nas se svako bavi svačijim poslom, valjda zato što je i sistem postavljen tako da znanje i ne igra baš neku ulogu već više da li postoje veze u stranci. Iako ne znamo, pravimo se da znamo, i u tom prividu, nikako da shvatimo zašto nikako ne kreće na bolje.
Zbog toga imamo društvo u kojem su politika i vjera najvažniji kriteriji uspjeha, ekonomija je gotovo nevažna, političari rade za svoje i interese svojih firmi, imaginarni nacionalni interesi su formula za dobijanje izbora a budućnost nešto što samo zvuči dobro.
Lepa Brena u dobrom raspoloženju stigla u Sarajevo kako bi obavila probe za spektakl u Zetri
