Bolna ispovijest Nermine Muminović: Jecaji i molbe nisu bili dovoljan znak UN-u da nas zaštiti

Muminović je rekla kako se danas u Memorijalnom centru Potočari klanja dženaza šehidima koji su ubijeni samo zato što su Bošnjaci. Ispričala je svoju životnu priču i kako u julu 1995. godine sa 13 godina nije znala i razumjela šta znači mržnja i kakvi zločinci mogu biti ljudi sa kojima dijeli zemlju i hljeb.

"Protjerana sam iz svog sela zajedno sa svojim babom, mamom, braćom i sestrama. Sjećam se da je babo rekao kako smo pod zaštitom UN-a i kako se više ne trebamo plašiti jer oni nas štite", kazala je Muminović.

Dodala je da se sjeća kako su tih strašnih julskih dana svi dizali glavu prema nebu čekajući avione UN-a koji će ih zaštiti, a koji se nisu pojavili. Na šutnju su naišli i u bazi UNPROFOR-a.

"Naše molbe i jecaji bili su nedovoljan znak za one koji su nas mogli zaštiti. U tom strahu babo je zajedno sa drugim muškarcima otišao preko šume i rastali smo se. Rekao je da slušamo mamu i da idemo u Potočare", ispričala je

Kazala je kako je 11 godina provela van Srebrenice i da se vratila u svoj rodni kraj isto kao i njen babo koji se umjesto sa zelenim ruksakom sa kojim je otišao vratio na zelenom tabutu.

"Bol je još veća kada dođete među one koji negiraju počinjeno i koji ne priznaju zlo koje su počinili pripadnici njihovog naroda, kada vidite ljude za koje znate da su činili genocid, a sa njima morate živjeti i raditi", rekla je Muminović.