Skoro cijelu prošlu sedmicu sam proveo u Crnoj Gori, gdje je vjerovatno najpopularniji svjetski filozof, Slovenac Slavoj Žižek promovisao svoju knjigu nazvanu "Pogled iskosa: uvod u Lacana kroz popularnu kulturu". Knjigu je objavila izdavačka kuća "Plima", a preveo pisac i kritičar Aleksandar Bečanović, jedan od nekolicine onih sjajnih tipova koji su početkom ovoga stoljeća svojom "svjetskošću" prkosili patrijarhalizmu i nazadnjaštvu miloševićeve Srbije, i na intelektualnom planu utvrdili pravac kojim treba krenuti Crna Gora. Stvar je, eto, na kraju završila osamostaljenjem. Nekada najmanju republiku u okviru bivše države koju danas potresaju slične afere kao i ostale zemlje u regionu: crnogorska posebnost tranzicionog scenarija sastoji se u tome što je vlast – a samim tim i protok novca, dakle i uspjesi, ali i biznis i korupcija – uglavnom bila centralizirana. Sve je išlo (i dobrim dijelom još uvijek ide) u pravcu jedne ličnosti. Radi se, naravno, o sadašnjem premijeru Milu Đukanoviću kojem protivnici, kako s nacionalističkog (prosrpskog), tako i sa "civilnog" krila spočitavaju veze s međunarodnim kriminalom, šverc cigareta i nešto "ozbiljnijih" hemijskih supstanci, te apsolutnu privatizaciju države.
S jedne strane u sve te optužbe skoro da ne treba sumnjati. S druge, teško da se moglo drugačije: mala i na mikrosvjetove rascjepkana kakva i danas jeste, Crna Gora ne bi izdržala bilo kakav jači udar da su procrnogorske snage bile razjedinjene. Crnogorci danas, kao i mnogi drugi evropski narodi, imaju državu koja je (pre)skupa jer vrlo malo prizvodi, obremenjena je ekonomskim problemima, pa joj valja ozbiljno deverati. Međusobne optužbe nekadašnjih partnera ovih su dana došle do tačke usijanja činjenicom da "Vijesti", dnevnik koji je početkom 2000. – tih bio glavna perjanica osamostaljenja, svakodnevno gaze Đukanovića i njegove za bezočnu pljačku i veze s narko-mafijom. Ide se dotle da Darka Šarića, odbjeglog građanina Crne Gore u Ženevi, osumnjičenog za to da je jedna od glavnih karika evropskog lanca narkotika, Vijesti povezuju s Đukanovićem. No, premijer, stari majstor političkih lupinga i salta, nije ostao dužan: preko Pobjede, nekadašnjeg prosrpskog, danas dnevnika pod kontrolom Vlade, svakodnevno izvještava o milionskim prevarama ljudi koji su početkom ove decenije stajali u Đukanovićevom stroju.
Materijal iz tog feljtona je autentičan: sve je potkrijepljeno dokumentima i zasad je veoma neizvjesno kako će se taj medijsko – ekonomski rat završiti. Da, tužno je gledati kako se nekadašnji saveznici kod velikih ciljeva, pljuju i optužuju oko u osnovi banalnih stvari kakva je, u osnovi, novac, ali život je najčešće, upravo, takav.
Šeherzada i Madonna
U tom pogledu, ali i velikom broju drugih Crna Gora je za Žižekove ideje skoro idealan okvir. Postoji jedna fotografija Žižeka iz devesetih, u kojoj on leži na orijentalnom krevetu, kao Šeherzada u 1001 noći i to je, za mene, jedna od najupečatljivijih slika nekog intelektualca uopće. Snaga Žižekovih ideja je upravo u tome što su svježe, općeprihvaćene i citirane u svijetu, postale svojevrsna lingua franca među intelektualcima liberalno-lijeve orijentacije, a utemeljene su u klasičnoj filozofskoj tradiciji. S druge strane, pune su referenci iz popluarne kulture, realnog socijalizma i "istočnjačkog" pogleda na stvari, tako da se dobija neka vrsta trećeg pogleda, crossover s kojim se ne morate slagati, ali morate reći da je mentalno uzbudljiv.
Otud i popularnost Slavoja Žižeka: zovu ga Madonnom moderne filozofije i ponekad mu osporavaju težinu, ali ni najžešći protivnici mu ne mogu odreći da je neke stvari prvi osjetio i definirao. Studije o ontološkom odsustvu političkog će se, nema sumnje, izučavati kao jedan od osnovnih primjera ovog vremena. Ta se teza, pogotovo u Crnoj Gori, sasvim potvrdila: tamo je centar opisao puni krug. Prvobitno komunistički, krenuo je putem liberalnog kapitalizma, da bi se ponovo javio u istom kadrovskom (Đukanović, Marović, Vujanović), ali u drugačijem ideološkom ruhu.
Za nas u BiH, jedan od najvažnijih Žižekovih stavova mogao bi biti onaj "da religija može doći do potpune istine, samo negiranjem same sebe". U tom smislu filozof poziva na nauk Sv. Pavla u kojem jedan od apostola poziva na upotrebu vjere protiv institucija vlasti. Udubimo li se u taj problem vidjećemo da su se kod nas – izuzimajući časne primjere nekolicine vjerski fundiranih intelektualaca sa Fakulteta islamskih nauka i konstantno djelovanje nekolicine istaknutih pripadnika bosanskog franjevačkog reda – religija i vlast u skoro savršenoj simbiozi.
No, zahladnjenje odnosa između vrha Islamke zajednice i Avaza s jedne i SDA predvođene Sulejmanom Tihićem s druge strane - postoje naznake da bi se ta praksa, na sreću i dobrobit civilnog društva, mogla prekinuti. Hoće li biti baš tako, mogli bi pokazati naredni izbori, ne bez razloga označeni kao možda i najvažniji od postanka višepartijske demokracije naovamo.
Bog komunista
Žižek za sebe tvrdi da je komunist, a za svijet da ga može spasiti neka nova vrsta autentične lijeve ideje, neki komunizam koji bi poništio autoritarne reperkusije, ali koji bi vizionarski smanjio ingerencije krupnog kapitala i imperijalno diktiranog tržišta. Iako deklarirani ateist, Žižek razmišlja o bogu spasitelju, o kojem je još govorio C.G. Jung inspiriran istočnjačkom filozofijom, o bogu koji je, poput spreman na ideju o samoukidanju. Neke ideje, da bi ih se moglo realizirati, treba potpuno rasturiti i pokušati ih sagraditi ispočetka.
Bisna i Hercegovina je, čini se, upravo takva ideja. Za razliku od Crne Gore, koja polako ali sigurno ide naprijed, kod nas je regresija sve vidljivija. Možda nam nema spasa, jer mi, zapravo, nemamo ljevicu: pored svih tipova desnice, u paleti od patološki fašiziranih modela koje obnašaju tipovi poput Alispahića ili Latića, do light izvedbi u obliku HSS-a ili "pitomijih" izdanaka iz SBiH, imamo i neku ljevicu koja se ni suštinski, a ni na pojavnom obliku (sa sve menadžerskim lister odijelima, demodiranim još krajem devedesetih) ne razlikuje od onih koje deklarativno hoće pobijediti. Dodik, koji je krenuo s načelne ljevice, je već odavno to i formalno prestao biti, ali neautentično, i na biračko tijelo zbunjujuće djeluje i to laviranje SDP-a, te uporno izbjegavanje Naše stranke da se politički definira.
Sve to leži načelnih zaklinjanja u pravdu, eglena u Bošnjačkom institutu, tušenja unaprijed propalih TV-projekata i nekakve "internacionalizacije" kroz koju defiliraju kadrovi čija potrošenost bode oči i iritira. Nas doista, može spasiti vizija, ali zasad nema nikoga ko je može ponuditi. A tako je malo vremena ostalo. Ili, da se, ipak pouzdamo u boga? Ne bi se moglo reći da nam je dosad baš previše ponudio. Ali, objektivno, ovakvi kakvi jesmo u BiH, nismo puno više zaslužili. Bog, izgleda, ipak, zna šta radi.
