Moram priznati da me melodramatska situacija napravljena oko eventualnog ponovnog susreta između "najnagrađivanijeg evropskog reditelja" Emira Kusturice i nekadašnjeg njegovog prvog suradnika, nacionalnog barda Abdulaha Sidrana – nimalo ne dira. U ovom podneblju, čini se u zraku i vodi, a onda i u socijalnom miljeu, ima nešto dijabolično, nešto što ljudima velikog zamaha i talenta ne dozvoljava da zadrže nivo osobnog dostojanstva. U tom smislu Kusturica i Sidran jesu signifikantni: prvi je izabravši stranu koja je napala njegov rodni grad, napravio seriju svinjarija, koja je završila zauzimanjem velikih posjeda. Postao je nekakav tužni knez, kao iz Turgenjevljevih romana, promijenio je vjeru i snimajući sve slabije filmove učinio doista sve da diskvalificira svoj neosporni talent pokazan u prvim filmovima, koji su i nastali u prvom redu zahvaljujući alhemiji Sidranovih tekstova.
Nemanja Imanja je, poput svakog čovjeka koji u neko doba krene svoditi račune, eto, potegao i na put u Italiju, na kojem se mogao sresti s Avdom, genijem replike i scenarističke situacije, i socijalnim kalkulantom, čija je formalna politička karijera, praktično, završila prije nego je i počela. Dvostruki oprez pri ispisivanju ovih redova dolazi iz najmanje dva izvora. Prvi je da su kolega i prijatelj Andrej Nikolaidis i nedjeljnik monitor osuđeni zbog nanošenja duševne boli Emiru Kusturici i imaju platiti 12.000 eura za tekst koji bi potpisao svako ko ima dvije čiste, i nešto malo skrupula. Drugi je razlog je čisto lokalni. Postoji dio Sarajeva koji do mazohizma uživa u tome kad mu neki njegov odbjegli sin (nešto rjeđe kćer), u pauzama svjestkih uspjeha, pokaže malo blagonaklonosti. Nakon toga se registar mijenja, i od kletvi i pljuvanja se stiže do oprosta. Takvi smo ovdje skoro svi: brzo se upalimo, ali brzo i oprostimo. Epska konstrukcija o zagrljaju žuči i meda zadata u Njegoševom Gorskom vijencu kao jedan od najliričnijih motiva, naprosto stoji upisana u genetski kod.
Parasvijet i novogradnje
Na kraju, privatna je stvar svakog reditelja, pisca, glumca, novinara, muzičara kad će se i gdje naći sa nekim od svojih kolega. Oni koji na tim susretima profitiraju, dižući sebi tiraž i publicitet (neoprezno gubeći kredibilitet i dojučerašnje vrijedne i odane suradnike), njih je nekako i moguće razumjeti. One koji napametno nose tuđe kofere, i okolo kmaču, njima se i nije baviti. Sitnež i ne može drugo nego mutiti. Kusturica i Sidran, na svoj način, su bivši ljudi, i nije mi ih previše žao. Ovog drugog, istina, malo više, ali dok su njih dvojica pravila svoje projekte, nacionalne, ekološke i pseudoumjetničke, moja je generacija, ili bolje rečeno ono što je od nje ostalo, završavača u Americi ili Australiji. Ne treba misliti o Kusturici i Sidranu jer živimo u zemlji sa skoro pola miliona nezaposlenih, u zemlji u kojoj majmuni s stranačkim članskim iskaznicama koji su čast zaradili udarajući letvama one koji dugačiji misle, naganjavaju novinarke da ih pregaze automobilom ili šamaranjem istjeruju kolege s konferencija za štampu. Od derta koji su Sidran i Kusturica maestralno prikazali, kao da je nastao parasvijet. Kao da smo svi završili u barakama i(li) novogradnjama prošlih života, i teško je povjerovati da oni mogu ponuditi išta novo, u modelskom i u umjetničkom smislu, sve i da se nađu na Drini koja ih danas razdvaja. Muka s kojom mislim o tome usko je povezana s ostavljenošću i bolnom neizrecivošću, ranama koje, valjda, čitav život ostaju nezaliječene.
Samo prave stvari
U takvim situacijama, srozavana i općeg umanjenja svih vrijednosti, pokušavam pronaći neke stvari i ljude u koje se teško razočarati. Prepoznati prave stvari. Kako ovih dana snimamo dokumentarnu seriju, koju ćete, akobogda gledati nekad u novembru na državnoj televiziji, tako sam se vratio i osnovnom zanatu – reporterstvu (jedinom "pravom" novinarstvu) i špartajući po Bosni i Hercegovini tražim priče i ljude, koji se mogu nazvati "pravim". U trenucima kad sretnem travara koji se bavi proizvodnjom meda i ljekovitih preparata na prirodnoj bazi koji je sam sebe izliječio od raka pluća – "imao sam sedamdeset i pet kila i dvojica su mi trebala da me donesu na kat" - osjećam se kao da sam pronašao nešto doista vrijedno.
Tako je i pri susretu s vinarom koji na bazi naučne teorije koju je uspostavio antropozof Rudolf Steiner (čovjek je s naših područja i bio je čisti genije, ali njega, za razliku, od naših "junaka" niko ne zna), bere i uzgaja grožđe poštujući mjesečeve mijene i pravi vino koje je više lijek, nego piće, čini mi se – osjetim se ponovno živim. Ili kad me za potrebe snimanja novog filma koji režira Danis Tanović nazove njegova producentica i upita kako će doći do odobrenja da jedan od glavnih likova u jednoj od scena nosi Veležov dres iz 1991. godine. Jedino u tim trenucima na trenutak zaboravim svu našu nesreću, sav taj jad i bijedu, duhovnu i moralnu, kroz koju smo morali proći, i jedino me tad nije briga što neki drugi bivši ljudi (meni bivši, ostalima najvjerovatnije jako važni) osnivaju nove stranke, želeći, da se eufemistički izrazim, politički sačuvati ono što se pretpolitički steklo.
U svijetu pravih nema vremena za bivše. Treba biti spreman na to, čak i pod uvjetom da i sam(i) spadam(o) u ove druge.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
