U 7 ujutro, kako i priliči evropski orijentiranim ljubiteljima i poznavateljima umjetnosti krenuli smo nas dvadeset i jedno, na kako će se kasnije ispostaviti, malu avanturu u organizaciji Zeba Toursa. Autobus nas je sačekao na vrijeme, ali na vrijeme nismo krenuli jer se čekalo da dođe Kristina i donese kameru. Nas nekoliko smo (šatro) iskazali negodovanje, ali nije se bilo razloga da se ljutimo. Idemo na Venecijansko bijenale vidjeti izložbu Brace Dimitrijevića "Future Post History“ u okviru koje su nova instalacija te, naravno, već legendarni "Slučajni prolaznik“, kojim je umjetnik iz sarajevske ulice Petra Preradovića postao svjetski poznat. Bilo kako bilo, do prvog odmorišta, čuvenog Dallasa nadomak Doboja, putovali smo skoro tri sata.
Mladenu Jeličiću Troki je odmah bilo jasno da je autobus na granici regularnosti. Arhitekt Amir Vuk Zec je samo ispalio reklamni aksiom "Bosna i Hercegovina, život na svoju odgovornost". Ozbiljni ljudi poput Tanje i Stjepana Roš i Melihe Husedžinović nisu rekli uglavnom ništa, a nas nekolicina je s lica vozača pokušala pročitati hoćemo li živi doći u Venezijum ili će nas snaći sudbina iz jednog od najpoznatijih romana Thomasa Manna. Na njihovim licima stajale su one suverene, a tupave face za koje je sigurno da će svima u BiH doći glave, ako već nisu došle. Znate već. To je, otprilike, životna filozofija "znamo da je autobus neispravan, ali to ne smijemo reći ni putnicima, ni poslodavcu, a pravićemo se cool, pa ako preživimo dobro i jeste, a ako ne, onda ništa jer sve je ionako u božijim rukama."
Kad su se sjećanja naglo vratila, pa je na pamet pala i nesreća u kojoj su stradali putnici za hadž, skontali smo da bi se "naša" kompanija mogla zvati Zeb(nj)a Tours. I tako smo, na Allahovom putu savremene umjetnosti, krenuli na Zapad u Evropsku uniju preživjevši pritom sve one oblike danas istina lakših poniženja nego prije nekoliko godina: te hajdemo napolje iz autobusa, te u red jedno po jedno, te onaj tretman na slovenačkoj granici u kojem je svejedno jeste li narko diler ili nobelovac. Lica bez izraza u uniformama koja ne govore ništa. Ručak na Otočcu značio je i kraj rahatluka. Krenuli smo dalje, a onda su se vrata autobusa otvorila. Došli smo nekako do benzinske pumpe negdje nadomak Postojne, a onda su vozači shvatili da je otišla "cijev od zraka" i da bi je trebalo popraviti. Mi putnici smo se sklonili sa strane, sjeli na pumpu i pili piće. Vozači su, uredno odjeveni za teferiče i svadbe volšebnim dogovorom s kolegama kamiondžijama potražili pomoć, a vozač teretnjaka vidjevši nas istraumirane putnike samo je rekao manirom guslarskog mudraca: "Nije ovo ništa, ovo je sve dobro. Belaj je jedino kad se leti s mosta u rijeku!"
Riječ belaj je nedvosmisleno otkrila da se ne radi o Slovencu, a i on je da podijeli nevolju promrsio "kako se vraća iz Njemačke jer je tamo išao po Mercedesa kojeg je neki naš čovjek kupio na lizing". U međuvremenu je čo'jek pobio i sebe i familiju, pa sam ja morao po auto. Adil Kulenović je strateški pušio cigaretu. Shvatili smo odmah da ispravan auto nije nikakva sreća i nastavili ga kuražiti da pokuša popraviti kvar. On je nakon 45 minuta kazao da mu treba šelna. Vozač u "lila“ košulji za Puračića je rekao: "Taka sitnica, a jebe te dva sata."
Nakon još pola sata Troka je ušao na pumpu i kupio šelnu. U to je naišao predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija sa svojom suprugom i dvoje djece, dječakom i djevojčicom. Srdačno se pozdravio s nama. Adil Kulenović je prekinuo strateško pušenje i sjeo da popije kafu s obitelji koja se vraćala s Brda kod Kranja, omiljenog Titovog ljetnjikovca. Na ljuljački u obliku polukružne korpe koju je bio zauzeo uvijek zaigrani Amir Vuk, sada se ljuljao već odrastao, a lijep dječak Zlatko - Salko. Obavijestili su nas da je kvar otklonjen i da možemo krenuti. Oprostili smo se od Lagumdžija zaželjevši im srećan put (neki od nas kao da to čine posljednji put) i s blagom zebnjom ušli u Zebin autobus. Noć je padala na obronke Bijele krajine, a Mjesec je svjetlošću podvlačio jednostavnost i urednost slovenačkih sela.
Nakon pola kilometra u autobus je nahrupio dim. Voditeljica puta je čvrsto privila uz svog dečka, a Zec i ja smo se, konačno, pogledali u oči shvativši da je vrag, opet i konačno, odnio zajebanciju. Meliha, Maja i Kristina su se nakašljale, voditeljicin dečko i ja smo pokušali biti glas razuma i uvjeriti Tanju i Stjepana da nije dobro ostati u autobusu u CO2. Spas je došao iz ruku arhitektice Senke I. Ona je još na pumpi pregovarala za zamjenu autobusa i obavijestila nas je da će nas Boris Tours bezbjedno prebaciti do Venezije. Za deset minuta pojavio se Boris, riđokos u farmerkama i normalnoj košulji, kao da svira drugu gitaru na veselicama u nekom country bandu. Ukrcali smo stvari u zeleni autobus, isto punoljetan, i sve naše nade su bile uprte u country Borisa. On je jurnuo u noć obećavši nam da ćemo u Veneziji biti za četiri sata. Njegov ton, a i naše iskustvo, nisu odavali nekoga koga treba zapitkivati.
Posljednje stajanje u Sežani, brza kafa. Na Majinu žalbu da joj je torba ostala zaključana u busu stigla je odsječna Borisova rečenica: "Pa i ja moram imati pauzu!" Išli smo za Veneziju u Zelenoj strijeli, a ja sam bio zadivljen Senkinom snalažljivošću i općenito se divio arhitektima, te u pauzama spavanja pričao sa Zecom o Speeru i Gropiusu. Vozači su ostali u noći s radnicima slovenačke vučne službe. Nešto prije dva, baš kako je country Boris obećao, ugledali smo Veneziju, i konačno smo se dočepali Bijenala, Sutra je "dan D“, veliko otvorenje i valja barem malo spavati. Avantura je završila.
Oni koji redovno prate ovu rubriku mogli su primijetili da kasni jedan dan i da je jučer, u četvrtak, nema na portalu. Razlog je, dakako, bio put u Veneziju i jedan od najvažnijih kulturnih događaja sezone, otvaranje izložbe "Future Post History“ u okviru selektiranih internacionalnih izložbi. Za galeriju u kojoj je postavljena monumentalna instalacija "Sailing Post History“ i dva video rada izabrana je Ca Pesaro, koja u "civilno" doba Venezije obnaša dužnost Muzeja orijentalne umjetnosti. Bez obzira na sve što se moglo desiti, valjda niko nije očekivao tako emocionalno i tako produhovljeno predstavljanje naše kulture na Bijenalu. Bio je to, dakle, čas dostojanstva i plemenitosti koji su pokazali prvenstveno Braco, ali i ljudi iz Ars Aevija, prvenstveno Enver Hadžiomerspahić i Amila Ramović i svi ostali njihovi saradnici. U Bracinoj instalaciji čamaca napunjenih cipelama građana Sarajeva specijalno doniranim za ovu priliku ima nečeg fascinantnog: to je, valjda, onaj energetski spleen koji doživite kad se nekolicina tačaka dotadašnjeg razumijevanja života spoji u jedan ili više kanala zbog kojih više nikada nećete biti isti. A evo i zašto: kad je gradonačelnik Venezije Massimo Cacciari jučer rekao da Ars Aevi nije samo sarajevska, nego i venecijanska stvar, to se moglo shvatiti kao kurtoazija ali nije jer se zna na koji se način ulazi u tzv. kolateralne programe u Veneziji. Kad bi takva usporedba s filmom bila moguća, ovaj događaj bi se mogao usporediti s tim da je neki naš film igrao u glavnoj selekciji Cannesa. Kod nas nije tako jer postoji društveni konsenzus podgrijan od strane dijela medija da filmadžije lupaju pare, a ostali umjetnici - šta ostane. No, o tome nekom drugom prilikom, i posebno.
"Sailing Post History“ je, barem za mene, vjerovatno najkompletniji rad Brace Dimitrijevića u posljednjih petnaestak godina. Ja, istina, nisam kritičar umjetnosti, plaćen sam da pišem nešto što vidim, ali u tom radu ima onog spoja inteligencije i dara koji stalno iznova tjera na razmišljanje. Sve te cipele naslagane ispod Teslinih i Kafkinih portreta u čamcima koji su pod okom Amira Zeca i majstora Enke Hadžikarića nastali u Sarajevu (to je, što bi rekli u Hercegovini, stvarno golemo da lađe izgrađene u Sarajevu odu u Veneziju, "majku" brodova i čamaca) i da tu, valjda, snagom krajnje metafore pokažu u kakvom svijetu danas živimo. Braco Dimitrijević kao da je tim čamcima doveo sve one koji ne mogu doći na Bijenale zbog toga što im je uskraćena sloboda kretanja; kao kakav vjesnik budućnosti Braco Dimitrijević postavlja pitanja. Je li svijet koji nije prepoznao genije Tesle i Kafke, uopće mjesto za život? Hoće li ubuduće biti? Kako je moguće da danas nakon završetka rata građani BiH ne mogu putovati bez viza i kakva Evropa može za njih postojati, Čak i kad bi se svijet promijenio, a ožiljci nestali (Braco je svoj triptih kojim je inspiriran novi, u Sarajevu pokazao 1993.), ostaje vječna želja za brodom u kojem bi se poput Odiseja čovjek otisnuo bilo kuda.Taj odnos egzistencije i umjetničkog djela kao da poziva na čistu misao, na djelovanje, na akciju u kojoj umjetnost, na početku i u krajnjoj varijanti treba ponuditi i empatijski odnos, ruku prema čovjeku kojeg melje svako vrijeme; postanimo drukčiji, načinimo brodove, naše cipele su cipele čovječanstva, kao da ovaj rad eksplicitno govori.
U tom smislu i projekat Ars Aevi , naprosto, mora nastaviti živjeti. On to u svijetu i kao velika ideja sigurno hoće. To je ideja o tome da jedan od najvažnijih svjetskih arhitekata Sarajevu podigne zgradu u koju će se dolaziiti da bi se vidjeli radovi iz ponajbolje kolekcije savremene umjetnosti u Istočnoj Evropi. Ukoliko za nju ne bude mjesta, onda je ostalo premalo za ideje, za svijet u kojem bi se ideološke barijere morale prevladati, za dobrobit ukupnog čovječanstva, a nas u BiH pogotovo, reklo bi se. Bosanci danas ili poput Brace Dimitrijevića žive negdje po svijetu i svojim kvalitetom pokazuju da smo nečega, doista vrijedni ili u ideološkom getu potvrđuju da nisu bolji od onoga što su najgore predrasude o njima. Jer, u pravu je Žižek kad kaže da kapitalnizam nema više što ponuditi, a da ljevica praktično više ne postoji. U pravu je francuski filozof i pisac Michel Onfray kad tvrdi: "Politika se neće obnavljati kroz stvaranje velikih neprimjenljivih sistema nego kroz proizvođenje sitnih mehanizama opasnih koliko i zrno pijeska u zupčaniku savršene mašinerije. To je kraj neskromne istorije i dolazak istorije skromne, ali djelotvorne." Do bola tačno, Ali, šta mi imamo od toga, i kako se mi kojima se ostavlja država koja nema nikakvu perspektivu i samo je čudo može spasiti od finansijskog kolapsa. Imamo ideje i odgovornost u kojima moramo istrajati, kao što je Braco izdržao u svom konceptu. Posebno mii je bilo drago kad sam na izložbi vidio još jedno lice - ono Josefa Nadja, čovjeka koji je svojim pristupom suvremenom plesu potpuno promijenio recepciju te umjetnosti, ali i doživljaj Istočne Evrope.
Stoga, valja znati da naizgled mali korak određuje velike epohe i da će ovo biti jedan od najvažnijih umjetničkih događaja ove sezone, barem kad je riječ o umjetnicima s područja Istočne Evrope.
Eto zato u ovom tekstu nema pada Vlade, SDA, Dodika, udruženja boraca, osiromašenih penzionera, nestimulacije privatnog sektora i zato je posvećen jednoj grupi ljudi i njihovom radu i dvaput je duži nego obično. Pada na pamet i ona La Boesijevu misao da se svaka vlast sprovodi uz pristanak onih nad kojima se sprovodi. Jednom kad odbije ropsku poziciju, čovjek više ne može živjeti bez slobode. Sve ostalo je priča s kojom sve manje želim da imam išta.
Dolazi vrijeme postnacionalnog i krajnje je vrijeme da se u njega uđe. Svijet je pun neoplemenjenih stvari, a nikad mu više nije trebalo nešto plemenito. I da se vratimo Braci, za kraj. U velikom intervjuu koji je Slavoj Žižek dao zajedničkom prijatelju i novinarskom geniju Marcelu Štefančiču, veliki filozof problematizira svoje nacionalne osjećaje i kaže da se krajem osamdesetih borio da bude Slovenac, da bi se danas najradije otkazao s tog spiska. Njegov je motiv danas tako jasan: koncepti nacionalnih oslobođenja su krajnje kompromitirani privatizacijskom pljačkom, tako da je etički imperativ traženje novoga prostora i novog rješenja, baš kako sa svojim brodovima, cipelama, fotografijama, instalacijama, mislima, to čini Braco Dimitrijević.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
