|

Bili smo na imanju Beriza Belkića: Bivši član Predsjedništva BiH sada se bavi poljoprivredom

Bili smo na imanju Beriza Belkića: Bivši član Predsjedništva BiH sada se bavi poljoprivredom
1.371
E. Sk.
15.9.2019. u 13:37
124
komentara
1,3k

dijeljenja
1/11 Foto: I.Š./Klix.ba
2/11 Foto: I.Š./Klix.ba
3/11 Foto: I.Š./Klix.ba
4/11 Foto: I.Š./Klix.ba
5/11 Foto: I.Š./Klix.ba
6/11 Foto: I.Š./Klix.ba
7/11 Foto: I.Š./Klix.ba
8/11 Foto: I.Š./Klix.ba
9/11 Foto: I.Š./Klix.ba
10/11 Foto: I.Š./Klix.ba
11/11 Foto: I.Š./Klix.ba
Nekad član Predsjedništva BiH i istaknuti član Stranke za BiH, a danas penzioner koji svoje zadovoljstvo i mir pronalazi u poljoprivredi. Mandat Beriza Belkića u Predsjedništvu ostao je zapamćen, no on se na taj dio svog života više ne osvrće.
Prije nekoliko godina se povukao iz politike, ne pojavljuje se u javnom životu i to je, kaže nam, najbolja odluka koju je donio.

Već duži period Belkić gradsku vrevu mijenja za prirodne ljepote Prače pored Sarajeva gdje provodi većinu penzionerskog vremena sa suprugom Azrom. Bavi se poljoprivredom, golubarstvom, uzgaja za svoje potrebe, dugo šeta i uživa u miru koji je pronašao na svom imanju.

U samo deset minuta dogovorili smo posjetu Belkiću koji nas je sa zadovoljstvom ugostio na svom imanju. Domaćim sokom od ruže počastila nas je njegova supruga Azra prije nego što smo počeli dogovoreni intervju. Dok s Belkićem šetamo njegovim imanjem, pokazuje nam voćke kojima raspolaže i nudi nas šumskim jagodama koje bere usput.

Na prvo pitanje o politici, odmah nam kroz osmijeh govori: "Zaključao sam radnju, istekao joj je rok trajanja".

Stoga politika više nije bila tema... Umjesto toga, pitali smo ga zašto je odlučio preseliti u Praču.

"Rođen sam u Sarajevu, ali moja majka je iz Prače. Tu su mi živjeli djed i nena i stalno sam dolazio u Praču. Negdje sedamdesetih sam sa svojim rođakom dogovorio da pravimo kuće. Čuvali smo cijeli ovaj plac, ne dozvoljavajući da porodica to proda nekom drugom, mi smo otkupljivali, tako da su sve te kuće sad na ovom području, u miru i tišini. Zamijenio sam asfalt za zelenilo i prirodu, zahvaljujući tome što sam imao tu mogućnost. Ne znam da li bih danas, u ovim godinama mogao stvarati sve ovo, ali tada je bio pravi trenutak za to. To je bio prijeratni koncept, završi školu, studiraj, zaposli se, čekaj stančić, kupuj zemlju ili, ako imaš zemlju, pravi vikendicu za penziju, čekaj penziju i sve je išlo svojim tokom. Nikakvih iznenađenja i stresova nije bilo, nažalost sve do 1991. godine", prisjeća se Belkić.

I dok je radio u Sarajevu, nastavlja nam priču, održavao je imanje u Prači.

"Moja supruga i ja boravimo u Prači od kraja marta do početka novembra, dok je sezona, a nakon toga, dolazimo samo na tri-četiri dana, jer smo zimski period uglavnom u Sarajevu", govori Belkić.

Na pitanje kako izgledaju njegovi penzionerski dani, Beriz nam se odmah hvali činjenicom da je njegovo zdravstveno stanje dobro i da uživa baveći se poljoprivredom.

"Nema dana da ne mogu izaći u baštu i voćnjak, uvijek imam posla. Prođem livadom i uvijek nađem nekog posla. Krenem i pišem na papir šta sve moram uraditi tog dana. Ne treba raditi nešto ako to ne misliš raditi pošteno, ne volim raditi ništa površno. Imam i golubove, i oni su jedna vrsta obaveze, treba očistiti, treba ih pustiti, paziti...", govori Belkić, pokazujući nam na kesten u ćošku koji mu je, kaže nam, prije deset godina donio Momčilo Novaković, nekadašnji poslanik NDP-a u Zastupničkom domu BiH.

Osim toga, na njegovom imanju vidjeli smo i jabuke, tikve, kruške, trešnje, rezdelije...

"Svako ovo drvo sam ja praktično sadio. S Azrom Hadžiahmetović, zastupnicom u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH sam također u kontaktu, ona isto voli drveće. Uvijek sam zainteresiran da probam zasaditi nešto novo. Imam i aronije, drenjke... Ove godine sam imao pedeset litara soka od ruže, sve sam popio sam", priznaje Belkić, konstatirajući da ga zbog toga zdravlje služi.

U komšiluku ima, dodaje, nekoliko rođaka s kojima vikendom večera uz vino. No, teška srca govori nam o tome kako se život u Prači praktički "gasi".

"Nažalost, svjedok sam laganog odumiranja jednog starog naselja u Prači. To je nekad bila varoš u kojoj je prije rata bilo kino, održavale su se igranke, bio je dom zdravlja, škola u kojoj su bile stotine đaka, dok je ove godine bilo samo nekoliko prvačića. To je tužno i žalosno. Istina, ima nešto sela okolo, ali u samoj Prači radno sposobnih ima tek nekoliko ljudi. Nije se na vrijeme reagiralo. Moglo se pretpostaviti da će ljudi otići, jer neće dozvoliti sebi da nemaju komunikaciju, da nemaju prodavnicu, kafić, kino i slično... Moralo se na vrijeme pokušati nešto uraditi. Jedino što funkcionira jeste Komunalno preduzeće Prača, tu radi maksimalno desetak ljudi, desetak ljudi je zaposleno u domu zdravlja i Opštini Prača i nekoliko policajaca. I nema više posla nigdje", priča Belkić.

Da se od 1996. godine, smatra naš domaćin, odškolovala i stipendirala omladina koja je bila tu, sve bi danas bilo drugačije.

"Mi bismo danas imali doktora, šumarskog inžinjera, agronoma, veterinara... Ali nije taj problem samo u Prači, nego u cijeloj BiH, odlaze nam mladi iz zemlje", kaže Belkić.

I dok jedemo posljednju šumsku jagodu, pitamo našeg sagovornika da li bi mogao ostatak života provesti u Prači.

"Posljednjih trideset godina najviše volim vrijeme provoditi ovdje u Prači. Vrlo rijetko sam, i kada su me zvali, učestvovao u raznim druženjima, večerama... Uvijek sam bježao u Praču, srce me je vuklo. Promjena je svima potrebna, jer i meda kad se jede previše, dosadi. Tako, da vam budem iskren, mogao bih ostatak života provesti ovdje", govori Belkić.
Prijavi grešku


Komentari (124)
Da biste mogli pisati komentare molimo da se prijavite ili registrujete...