Od pokretanja prvih istraga pred pred sudom u Bihaću 1992. godine do danas primljeno je 198 krivičnih prijava protiv 1.169 osoba koje su sumnjiče za učešće u ratnim zločinima. Na osnovu tih prijava, lokalno tužilaštvo je pokrenulo 69 istraga protiv 151 osobe i podiglo 37 optužnica protiv 67 osoba, dok je Kantonalni sud u Bihaću izrekao svega 17 prvostepenih presuda.
Predstavnici nevladinih organizacija izražavaju zabrinutost zbog sporosti u hapšenju i procesuiranju osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima na području USK-a, dok s druge strane pravni stručnjaci ističu da se suočavaju s mnoštvom problema koji ih sprečavaju da efikasnije rješavaju nagomilane slučajeve. Među glavnim poteškoćama ističu nedostupnost osoba koje posjeduju dvojno državljanstvo domaćim organima gonjenja, kao i nedovoljnu raspoloživost neophodnih kapaciteta.
Posljednje informacije iz USK govore da je na osnovu zahtijeva tamošnjeg tužilaštva 22. oktobra uhapšen Lazar Stupar kojeg sumnjiče za zločine nad nesrbskim stanovništvom počinjene na području općine Sanski Most tokom Oktobra 1995. godine.
Sve istrage za zločine počinjene na području USK-a vodilo je Više javno tužilaštvo Bihać do 2002. godine, kada je Odlukom Visokog predstavnika za BiH Paddyja Ashdowna uspostavljeno Kantonalno tužilaštvo USK-a, pri kojem je 2003. godine formiran Odsjek za ratne zločine. Prema podacima istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu, oko 8.000 osoba vode se kao nestali ili ubijeni sa ovog područja. U nadležnosti ovog odsjeka su zločini koji su tokom proteklog rata počinjeni u velikom dijelu Bosanske krajine.
Najveći zločini desili su se na području općine Velika Kladuša u vrijeme sukoba između Armije BiH i samoproglašene Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NOAPZB), od 1993. do 1995. godine. Pred Kantonalnim sudom u Bihaću također je procesuirano nekoliko osoba koje su učestvovale u zločinima počinjenim u logorima na području Prijedora i Banje Luke tokom 1992. godine, a većinom se radilo o osobama koje su tokom rata napustile područje općine Prijedor te našle stalno mjesto boravka na širem području Bosanske krajine.
“Od 1992. do 2007. godine pokrenuto je 69 istraga protiv 151 osobe zbog učešća u ratnim zločinima te podignuto 37 optužnica protiv 67 osoba zbog ratnog zločina protiv čovječnosti i kršenja međunarodnog prava”, kaže za Justice Report tužilac Kantonalnog tužilaštva USK-a Jasmin Mesić. Tužilaštvo je, nakon istrage, sve predmete slalo na pregled i ocjenu Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), sve do novembra 2004. godine, kada su prestala da važe “Pravila puta” i od kada se predmeti prosljeđuju Sudu BiH u Sarajevu.
Nakon potvrđivanja optužnica, predmeti su vođeni pred Višim sudom u Bihaću sve do 1996. godine, kada je Zakonom o sudovima formiran Kantonalni sud Bihać, u kojem trenutno radi 13 sudaca. Najstrožija kazna, u trajanju od 20 godina, izrečena je Nebojši Bijeliću zbog učešća u pljačkama, zatvaranju i ubijanju civila u logoru Manjača, ali su se među optuženima našli i bivši zatočenici logora Omarska u Prijedoru i Sana-Keran u Sanskom Mostu, koji su osuđeni zbog učešća u premlaćivanju, ubistvima i zlostavljanjima drugih logoraša.
Od 17 izrečenih presuda Vrhovni sud Federacije BiH je pet presuda preinačio, pet potvrdio i pet ukinuo, dok je jedan predmet trenutno na apelaciji, a na jednu presudu nije uložena žalba.
Sva suđenja, kako tvrdi Senad Ljubijankić, glasnogovornik Kantonalnog suda u Bihaću, vođena su “prema najvišim standardima i s ciljem poštivanja svih prava optuženog koja su predviđena zakonima u BiH te međunarodnim konvencijama”. Optuženi koji nisu u mogućnosti da sami angažuju branioce, kako ističe Ljubijankić, nakon podizanja optužnice ili tokom istrage ih dobijaju po službenoj dužnosti.
Službenici Odjela za ljudska prava pri Misiji OSCE-a ocjenjuju pozitivnim suđenja pred Kantonalnim sudom u Bihaću, koja prate od 2004. godine te ističu da do sada nije bilo situacija u kojima su bila narušena prava optuženog.
“Moram istaći da nismo primijetili da je bilo situacija u kojima su prava optuženog u postupku povrijeđena ili da je Sud primjenjivao negativnu praksu”, kaže za Justice Report Lejla Alagić iz Odjela za ljudska prava pri Misiji OSCE-a. Tokom 2007. godine, Kantonalni sud u Bihaću je za nepuna dva mjeseca okončao suđenje Željku Kecmanu, koji je nepravomoćno osuđen na 15 godina zatvora zbog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Sanskom Mostu.
Iz godine u godinu nevladine organizacije postaju nestrpljive kada je riječ o hapšenju osoba koje su učestvovale u ratnim zločinima, a tome svjedoči i Enes Zulić iz Orašca, koji je ove godine pokrenuo registraciju nevladine organizacije “Ljutočka dolino – nikad ne zaboravi”.
“Stalno se pitamo dokle su istrage došle i u čemu je problem te kada će pojedine osobe uhapsiti, ali odgovor nikad ne dobijamo”, ističe Zulić i dodaje da “ratne zločince često viđamo kako se šetaju Bihaćem kao da se ništa nije desilo”. Slično mišljenje ima i Mirsad Topić, predsjednik Saveza logoraša iz Cazina, koji ističe da zbog protoka vremena veliki broj svjedoka umire, dok ratni zločinci i dalje ostaju na slobodi.
“Najtragičnije je da veliki broj svjedoka umire, a s njima i naša istina”, ističe Topić.
S druge strane, Jasmin Mesić ističe da je broj zaprimljenih krivičnih prijava za period od 15 godina, koliko se vode istrage, mnogo veći, ali zbog nedostatka dokaza mnoge su ocijenjene kao “neosnovane”.
“Moram istaći da su mnogi prijavljivali, naprimjer, čitavu policijsku stanicu ili četu od 150 ljudi, ali za većinu nismo mogli provesti istrage i utvrditi konkretnu odgovornost”, tvrdi Mesić.
Pred Kantonalnim sudom u Bihaću trenutno rade dva suca na predmetima ratnog zločina, ali također vode predmete iz oblasti općeg kriminala. U sličnoj situaciji nalazi se Kantonalno tužilaštvo, u kojem trenutno dva tužioca istražuju zločine počinjene na području općina Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bosanska Krupa, Bužim, Sanski Most, Ključ i Bosanski Petrovac, te vode istrage u predmetima općeg kriminala.
Najveću prepreku, kako ističu i jedni i drugi, predstavljaju osobe koje su nedostupne domaćim organima gonjenja zbog činjenice da posjeduju dvojno državljanstvo.
“Za veliki broj osumnjičenih nemamo podataka o njihovom prebivalištu, što je jedna od značajnih zapreka efikasnosti postupka jer, ma koliko imali dokaza, ne možemo podići optužnicu ako nemamo iskaz osumnjičenog”, ističe Mesić.
Senad Ljubijankić ističe da trenutno postoje dva predmeta u kojima optuženi odbijaju da se procesuiraju pred Kantonalnim sudom jer posjeduju dvojno državljanstvo.
“Jedan od optuženih se nalazi u Republici Hrvatskoj, a drugi u Srbiji, i obojica su njihovi državljani. U oba slučaja smo pokušali sa ekstradicijom, ali ona nije odobrena, i trenutno čekamo odgovore na naše prijedloge o ustupanju krivičnog gonjenja u tim državama”, ističe Ljubijankić za Justice Report.
Jedan od takvih primjera, kako tvrdi Lejla Alagić, jeste predmet u kojem je optužnica potvrđena 2004. godine i gdje je optuženi Ćazim Behrić, zbog činjenice da posjeduje državljanstvo BiH i Republike Hrvatske, ostao nedostupan domaćim organima.
Sličan primjer bio je aktuelan tokom 1996. godine, kada je Više javno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv Fikreta Abdića, prijeratnog biznismena i političara, zbog učešća u zločinima počinjenim na području Bihaća, Bužima, Cazina i Velike Kladuše.
Abdiću je suđeno pred Županijskim sudom u Karlovcu jer posjeduje državljanstvo BiH i Republike Hrvatske, te je osuđen na 15 godina.
Bez obzira na sve poteškoće, pravnici ističu da bi se problemi mogli riješiti procesuiranjima svih optuženih na jednom mjestu, te donošenjem dugoočekivane strategije rješavanja predmeta ratnih zločina na državnom nivou.
“Smatramo da bi od velike koristi u rješavanju predmeta ratnih zločina bila dugo najavljivana strategija na nivou BiH, te je neophodno da se na jednom mjestu svi procesuiraju i da tu budu svi dokazi”, ističe tužilac Mesić.
Tužilac dalje dodaje da masovnost zločina koji su počinjeni u BiH “zaslužuje bolji tretman”, te da bi bilo dobro formirati i detašmane Tužilaštva BiH u mjestima gdje su počinjeni najveći zločini.
Piše: Aida Alić, Bihać
Navijači ismijavaju Riceovu djevojku zbog izgleda, slomljena je obrisala sve fotografije
