Ambasador Joachim Schmidt
0

'Berlinski zid je srušen, moraju pasti i bh. zidovi'

Piše: Nj.E. ambasador Joachim Schmidt
U historiji Savezne Republike Njemačke koja je starija od 60 godina ne postoji uistinu drugi datum koji sa istim odobrenjem može zahtijevati epohalni značaj kao što je to 9. novembar 1989., kada se - tačnije danas prije 20 godina - otvorio Berlinski zid. O ovoj značajnoj godišnjici za historiju moderne Evrope piše ambasador SR Njemačke u BiH Nj.E. Joachim Schmidt.

'Već u jesen 1989. lebdilo je nešto u zraku što je dalo naslutiti da su promjene, čak korjeniti preobražaji pred vratima. Hiljade građana NDR-a pokušavali su bijegom u zapadnonjemačke ambasade u svim zemljama Istočne Evrope izdejstvovati svoj odlazak u Saveznu Republiku.

Mnogi su osjećali proslavu 40. godišnjice od osnivanja NDR, 7. oktobra 1989., kao znak za početak velikih događaja jedne države koja je sama sebe politički, društveno a i ekonomski nadživjela, kojom je okorjela politička skupina upravljala kao sistemom koji svojim građanima nisu htjeli priuštiti ni najmanje slobode i koje su kao u zatvoru zarobljavali u svojoj zemlji.

Građanski pokreti su već ranije, a posebno nakon što je tamošnje rukovodstvo s velikom pompom proslavilo jubilej, imali veliki priliv istomišljenika i oni su u ogromnom broju organizirali mirne demonstracije u NDR-u s željom da dođe do demokratskog preokreta.

Ovaj razvoj situacije pratio se u Saveznoj Republici Njemačkoj a i daleko šire gotovo bez daha. Činilo se da stvarne reforme pod do tada autoritarno-diktatorskim režimom sada više nisu nemoguće; one ustvari i jesu bile deklarirani cilj tih mnogih boraca za građanska prava, koji su se s velikom ličnom hrabrošću i odlučno bez nasilja angažirali u mnogim grupama svuda u NDR-u. Oni su na kraju krajeva postigli da dotadašnje rukovodstvo bude zamijenjeno političarima koji su bar jedno shvatili: ljudi u NDR-u se ne bi htjeli zadovoljiti samo kozmetičkim mjerama, nego su očekivali stvarne, korjenite refome.

Događanja 9. novembra 1989. su zatim izazvana jednom uzgred nabačenom rečenicom jednog zvaničnika NDR-a koji je u toku konferencije za štampu, koja se prenosila u cijeloj zemlji, na čuđenje mnogih izjavio, da dozvola za sve građane NDR-a za prelazak granice važi odmah i to bez obaveze da se prethodno izda izlazna viza.

Desetine hiljada su odmah po tome krenuli kako bi provjerili valjanost ovog odobrenja na nekolicini prelaza između istočnog i zapadnog dijela grada. Niko pak nije izgleda očekivao tako masovnu navalu. U jednom momentu napetosti nije bilo ni sasvim sigurno da li će ova stvar proći mirno - naredba za paljbu graničnim vojnicima NDR-a još nije bila ukinuta.

Sve je međutim dobro prošlo: ko ne bi fascinirano gledao slike hiljada veselih građana Istočne Njemačke, koji su preko i u pravom smislu riječi pohrlili kroz zid, koji su jednostavno jednom uzeli svoje rukovodstvo za riječ i prekoračili granicu, koja ih je 28 godina razdvajala od prijatelja, rodbine i slobode?

Od tog dana ništa više nije bilo kao prije. Zid koji je od 13. augusta 1961. Berlin dijelio u dva djela i postao bolni simbol razdvojenosti Istoka i Zapada, ne samo da je dobio pukotine, nego je doslovno stučen u komadiće: brzo nakon 9. novembra mogli su se svuda, kuda se protezala granica, vidjeti ljudi koji su se s čekićima i dlijetlima prihvatili tog zida i jednostavno ga uklanjali komadić po komadić. Što je manje ostajalo od njega, to su se ljudi sve ofanzivnije pitali, šta će sada započeti sa ponovo stečenom slobodom i svojom državom.

Rezultat njihovih razmišljanja je poznat: 3. oktobra 2010. Njemačka će proslaviti 20. godišnjicu ponovnog ujedinjenja. Do toga je još davnog 9. novembra 1989. bio dug put. Nada za blagu reformu istočno-njemačke države ka jednom slobodnijem i pravednijem sistemu – što je prije svega bila suština građanskog pokreta – direktno je narednim dešavanjima premašena. Slogan “mi smo jedan narod” koji se mogao čuti na javnim skupovima, nedvosmisleno je dao do znanja da ljudi ne žele reformiranu NDR nego ujedinjenu Njemačku.

Događaji tadašnjih dana ipak nisu odmah i svugdje naišli na neograničeno oduševljenje. Odgovorni politički zvaničnici su toga bili svjesni; osjetili su da iz dužničke upletenosti njihovih roditelja i djedova u nacionalsocijalizam, svjetski rat i holokaust izrasta historijski zadatak da Njemačka nikad više ne postane prijetnja za mir u Evropi i čitavom svijetu.

Moralo se uložiti dosta truda u uvjeravanju partnera iz Evrope i svijeta, kako bi bili sigurni da je ujedinjena Njemačka shvatila ozbiljnost te nakane. Nesporan razlog uspjeha leži u tome što je revolucija iz novembra 1989. bila miroljubiva i zid srušen, jer su stotine hiljada nenasilnih demonstranata snagom svojih argumenata doveli do rušenja istog.

Otvaranjem zida 9. novembra 1989. je pokrenut proces dovršavanja ujedinjenja slobodne Njemačke. Istovremene promjene u drugim državama Istočne Evrope su pripremile teren za prevazilaženje podjele Evrope kroz, u međuvremenu završeno, istočno proširenje Evropske unije – koja će se, nadam se, proširiti i na jugoistočnu Evropu.

Berlinski zid, koji se otvorio prije 20 godina, bio je od betona i vidljiv za svakoga. Srušen je između ostalog i radi neprihvaćanja istog kao granice razmišljanja od strane građana.

U Bosni i Hercegovini moraju biti prevaziđeni nevidljivi zidovi u glavama, kako bi se dokazala zrelost za Evropu. Njemačka će to pratiti kao prijatelj. Poticaj za promjenu mora u Bosni i Hercegovini također doći iznutra, kao što je to bilo u Istočnoj Evropi krajem Hladnog rata.'