Bajram u sarajevskim mahalama: Svi vole starinske hurmašice nane Razije
Tradicija nalaže da se u danima prije Bajrama čiste i raspremaju kuće i avlije, prave se najslasniji kolači i ukusna jela.
U starogradskom naselju Alifakovac posebno miriše sokak u kojem sama živi 84-godišnja hadžinica Razija Šobović. Komšije i njeni poznanici kažu kako su njene bajramske hurmašice posebnog mirisa i okusa.
Avlije na Bajram posebno mirisale
Nana Raza živi sama u kući koja je, kako kaže, napravljena prije više od 100 godina, a nalazi se odmah ispod mezarja Alifakovac gdje je sahranjen i njen suprug Ahmed. Do nje se dolazi starom kaldrmom koja kao da posjetioca uvodi u film sniman prije skoro 100 godina, sve podsjeća na stara vremena.
Od kako su joj se djeca udala i oženila, nana Razija malo drugačije dočekuje Bajrame. Ipak, to nije razlog da i danas ne slijedi običaje kao i kad je bila mlada. Bajrami su nekad, kako kaže, bili puno ljepši, mirisniji, radosniji.
"Tada su se ljudi posjećivali. Sada se ljudi skupljaju samo kada je dženaza nekome ili tevhid", kaže nana Razija prisjećajući se davnih vremena kada je bila djevojka.
Kada se tada dočekivao Bajram, kaže nana, sokaci su se natjecali u tome ko će ljepše i bolje očistiti avlije.
"Bila sam najstarija od djece. Pomagala sam majci. Mi žene, i stare i mlade, čistile smo kuću, sokakna vrata, halku na vratima, a sada samo okreče... Nema niko vremena za kuću", kaže nana i dodaje kako se od kuće tada mirisale posebnim mirisima, a ljudima nije trebao povod za druženje, sijela i konake.
"Skupljalo se i znano i neznano. Fukare prije dođu, pa im izneseš svega da uzmu. Ljudi se družili, ručali, iftari se pripremali. Sve je to nestalo", kaže nana Razija.
U vrijeme dok je ona bila mlada, kako kaže, djevojke i žene nisu puno šetale ulicama i gradom.
"Sve su nam govorili: nemoj, to je sramota, nemoj, to je grehota. Mi curice smo nosile dimije, mati nas je gizdala, a kasnije smo nosile šivene haljine dok smo stasale u djevojke. Nosile smo i kecelje. Nisam sačuvala te stvari, jer je to bilo davno", kaže nana prisjećajući se Bajrama u davno vrijeme.
"Kao djeca smo izlazili na čaršiju i sretali trgovce, a oni su nam davali Bajram-banku. Kasnije smo išli na igranke. A, sada se živi nekim drugim i modernim životom", kaže nana i dodaje kako osjeća žal za tim vremenima.
Kaže, kako živi onako kako je navikla i naučila, ne prihvata moderne tokove života. Smetaju joj moderni običaji i nedostaju joj oni izgubljeni i zaboravljeni.
Klepe i čike su mnogi zaboravili
"Kada sam ja bila mlada nije se, recimo, moglo kupiti faširano meso. Kupiš komad mesa, pa ga kod kuće samelješ. Ja to i dan-danas radim tako", kaže nana.
Starinska jela su svakodnevnica u domu nane Razije, a posebno je bogata trpeza za Bajram.
"Spremam sogan-dolmu, burek, zeljanicu. Prije se nije kupovala jufka, pita se razvijala uvijek. I pilav smo pravili, nismo kupovali", kaže nana i dodaje kako će i ovog Bajrama svojim prijateljima i gostima služiti starinska jela.
"Pravim klepe i čike. Slabo ko od mlađih generacija zna šta su čike. To je tijesto malo deblje, izreže se na prstiće i stavi se u ključalu vodu i stavi se meso. Za Bajram mi dođu djeca, sestre, zetovi njeni i kćerke, svi u turama dolaze na Bajram. Bude puna kuća, a nekad nestane i kolača. Onda pravim drugu turu."
Nana dodaje kako i ona voli "slatko i slatkiše", te kako najviše voli jesti u svojoj kući.
"Neki idu po restoranima da jedu, ja volim da postavim sofru i da onda jedem",
Hurmašice na stolu su oblog i ravnomjernog oblika, a mirišu na med. Podsjećaju na neka stara vremena, a osjećaje upotpunjavaju starine, ibrici, bakrene tablje, heklani miljei.
"Mnogi kažu da su moje hurmašice posebnog okusa. Kada ih pravim, stavim puter i ne mutim mikserom, nego rukama. Onda dodam dvije kašike pavlake i jedno jaje i to sve sjedinim. Brašno stavim i prašak, malo limuna i onda kalupim. Neko stavlja na rende", kaže nana pokrivajući tepsiju prepunu hurmašica koja čeka nove goste. Pokraj njih su još dvije tepsije, jedna sa kadaifom, a druga sa baklavom.
Nana Razija kaže kako i pored poznih godina koje je doživjela, može napraviti dosta jela i raspremiti kuću. Starim stepenicama iz kuće dolazi se u prelijepu bašču koju krasi cvijeće. Drvena ograda dijeli je od mezarja i bijelih nišana.
"Dosta ljudi svrati da obiđe mezarluke. Svrate i kod mene u kuću, pa ih ja ih počastim", kaže nana te dodaje kako živi starinski, kako je i naučila. Svakodnevno posjećuje i obližnju džamiju, redovno klanja, a sama prošeta čak i do gradske tržnice.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
