Aprilsko turno skijanje na Visočici i susret sa proljetnim opasnostima na planini
Sve je krenulo uobičajeno. Predivan, sunčani aprilski dan, široko razvučeni osmijesi ekipe sretne što i u aprilu idemo na skijanje, poznata šala da travnju moramo mijenjati ime jer, sve je bijelo i nigdje trave. Potom kafica u Hanu s pogledom na besprijekorno uređenu ski stazu na Bjelašnici, a onda visoki snježni nanosi s obje strane puta do Bijelih voda sve dok se nije otvorilo, dok nije pukao pogled na južnu stranu Bjelašnice, Treskavicu i Visočicu, naš današnji cilj.
Start ture je bio od planinarskog doma u Tušilima. Snijega i na 1.100 metara ima još sasvim dovoljno za hodanje i skijanje, pa s asfalta odmah krećemo na skijama. Umjesto GPS-a vode nas tragovi planinara na krpljama koji su to jutro zoru prevarili malo prije nas. Da je već sredina aprila opominje nas i sunce čije zrake su toliko tople da se skidamo u majice kratkih rukava.
Krpljaše srećemo nešto visočije, na izlazu iz šume, baš na mjestu gdje se pravci razdvajaju na onaj ka Vitu gdje smo se mi zaputili, i vrhu Subar, kamo okreću planinari iz Planinarskog društva Trebević, iz Istočnog Sarajeva. U kraćem razgovoru kuda se popeti na Vito, jedan od njih sugeriše grebenom, jer je on već išao tim pravcem.
Pogled na široki atrij koji poput potkovice čine obronci Visočice na ovom mjestu, sa 1950 metara visokim Vitom i padinom koja, što se više penje ka vrhu postaje sve strmija, veličanstven je. Već vidim kadrove kako skijamo ostavljajući one zmijolike tragove, široko razasuti po tom prostranstvu. Međutim, nagib padine i činjenica sa je sunce ovoliko jako, podsjećaju me na jedno od pravila kad su lavine u pitanju: ”na velikim nagibima usljed naglog topljenja snijega, moguće je otklizavanje i pojava lavine”.
No, pod nogom to još uvijek izgleda prilično čvrsto, pa ovo zasad ne uzimam previše ozbiljno. Kako je prije svakog završnog uspona poželjno načiniti kraću pauzu, okrijepiti se i prikupiti snagu za uspon do krajnjeg cilja, odmaramo se na prekrasnom proplanku sa pogledom na Vito, ali i Treskavicu u daljini. Imamo i mi svoje Alpe.
Društvo nam pravi nekoliko pasa lutalica, veselo mašući repovima i poskakujući po snijegu dok hvataju komadiće naših sendviča što ih nesebično nudimo. Nedugo zanim nastavljamo dalje. Ali, tada nailazimo na prvu prepreku. Hodanje grebenom nije moguće jer je na jednom mjestu oštro odrezan stijenom, visokom preko dvadeset metara. Odlučujemo da se vratimo i prođemo ispod stijene. No, tu je padina već toliko jaka da razgovor zamire, a koračanje biva sve opreznije. U daljini vidimo sitne ostatke lavine od prije dan-dva. Dobro, nije ništa strašno, tek manje grudvice snijega, koje i da krenu ne bi zatrpale čovjeka, ali sam osjećaj nimalo nije prijatan.
Krećemo se mic po mic pažljivo mjerkajući svaki korak jer na tom nagibu moguća su otklizavanja. Prisjećam se drugog pravila o lavinama: ”u slučaju da je pao novi snijeg gornja ploča će kliznuti preko donje i ne preporučuje se kretanje prva tri dana”. Uh, je li ono snijeg pao u utorak ili srijedu, a danas je subota? U tom momentu jedan tlo pod nogama jednog člana ekipe se pokrenulo i nezaustavljivo je krenuo niz padinu. To je izgledalo toliko strašno da mi nije palo na pamet usmjeriti kameru i zabilježiti trenutak. Odlomljena ploča snijega na kojem je lebdio kao na letećem ćilimu nosio ga je ravno ka jednoj stijeni. Sve je trajalo par sekundi a onda se začulo struganje skija i povik: ”Dobro je, nije ništa, u redu sam!”.
Klizanje na ovakvoj padini je takvo da se gotovo do samog podnožja, nekih petsto metara nizbrdo, praktično nemoguće zaustaviti. Istina, atrij se završava blago, na ravnom, i to i ne bi bilo toliko opasno ali svejedno nije prijatno. U tom trenutku, moram priznati, vjerovatno je bilo pametnije vratiti se nazad nego nastavljati ka cilju. Ipak, ova ekipa gotovo nikad ne odustaje, Nedžad ima iskustva sa Himalaja, pa zar će nas kakav greben tu nadohvat ruke zaustaviti. Opet nastavljamo mic po mic, sunce nemilosrdno prži i stižemo do prekrasne stijene tek nešto manje od stotinjak metara ispod cilja.
Tu slijedi presabiranje, vijećanje šta i kako dalje. Grupa devetnaestogišnjaka nabrijanih adrenalinom bi zacijelo nastavila, sa željom da se kasnije stušti na skijama ovom veličanstvenom padinom. Ali, mi niti smo mladi, još manje željni takvog adrenalina. Naprosto, došli smo da uživamo u prirodi. I kad nas je dragi Bog sačuvao do ovdje, zašto izazivati sudbinu dalje? Odluka je jednoglasna: ”To je to, idemo nazad!”
Naravno, ne žurimo, sad kad smo zastali na ovom prekrasnom mjestu častimo se baklavama koje je neko ponio, vrućim čajem, divimo se planinama ispod sebe te, naposlijetku, utežemo opremu i pripremamo za spust.
Krećem prvi kako bih napravio koji kadar kamerom. Skijam oprezno, tehnikom kosog smuka koja je na ovim nagibima izuzetno efikasna. Prvo, lako se savladava padina, bez mnogo zavoja koji u slučaju pogreške mogu završiti padom, i drugo nema velikog pritiska na snijeg praveći zavoje, čime se ne izazivaju mini-lavine. U stvari, opasan je samo taj prvi, kratki dio sa nagibom mnogo većim od ”crne” staze na vrhu Bjelašnice. Čim se to prođe ostalo je zbilja užitak, a ulazak u podnožje atrija donosi onaj poznati osjećaj ispunjenosti i pobjede. Pa i vožnja kroz šumicu biva zabavna, sve dok se ne ukaže široko otvorena poljana i planinarski dom kraj kojeg smo ostavili auto.
Još jedna avantura je uspješno okončana. Iako se na trenutak činilo opasnim, valja reći da je ova iskusna ekipa ipak držala stvar pod kontrolom, da je razborit mozak nadvladao ludost koju nekad učini srce. Poštovali smo veličanstvo prirode, dodirnuli krajnju granicu i nismo izazivali tamo gdje ne treba. Za nauk ubuduće.
