Ambasadorica Palestine za Klix.ba: BiH najbolje razumije naš strah od brisanja, okupator nam brani svetinje

U mjesecu kada se prepliću veliki vjerski praznici, ambasadorica upozorava na sistemska ograničenja slobode vjeroispovijesti kršćanima i muslimanima u Jerusalemu, opasne dvostruke standarde međunarodne zajednice, te uvođenje radikalnih zakona.

Za portal Klix.ba govorila je o dubokim ljudskim paralelama između tragične historije BiH i aktuelne patnje Palestinaca, kao i o tome zašto Palestina ne smije ostati samo "prolazna vijest u dnevnicima".

Koji su Vaši primarni diplomatski ciljevi na početku Vašeg mandata u Sarajevu?

Prvo, želim izraziti svoju zahvalnost na ovom intervjuu i na interesovanju koje je iskazano za postavljanje pitanja koja se dotiču suštine onoga što se danas dešava u Palestini, ne samo kao političko pitanje, već i kao pitanje slobode, dostojanstva, pravde i prava naroda da postoji na svojoj zemlji i da štiti svoja sveta mjesta i svoj nacionalni i ljudski identitet.

Također upućujem čestitke čitateljima i pratiocima povodom ovih vjerskih praznika, u kojima se značenja vjere, uskrsnuća, strpljenja i nade prepliću. Međutim, bolno je što se ovi veliki duhovni događaji dešavaju ove godine dok se Palestinci, i muslimani i kršćani, suočavaju sa stvarnošću zatvaranja, ograničenja, podjarmljivanja i nametanja sile na terenu, u pokušaju koji cilja ne samo palestinski narod, već i samo značenje Jerusalema i njegovu univerzalnu duhovnu i ljudsku poruku. Zaista, tokom ovih praznika smo svjedočili zabrani crkvenih vođa da pristupe Crkvi Svetog groba, događaju bez presedana u stoljećima, usred široko rasprostranjenih zatvaranja i ograničenja vjerskih objekata u Jerusalemu.

Danas ne govorimo o prolaznoj krizi, već o tekućem projektu preoblikovanja geografije, suvereniteta, identiteta i svijesti kroz rat u Gazi, aktivnosti naseljavanja i upade na Zapadnoj obali, targetiranje Jerusalema, pritisak na palestinsko kršćansko i muslimansko prisustvo i pokušaj transformacije zakona u alat ugnjetavanja i rasizma umjesto u instrument pravde i zaštite.

Moj glavni prioritet je predstaviti Palestinu u Bosni i Hercegovini onakvu kakva zaista jeste: pitanje jednog živog naroda, a ne samo prolazna vijest u dnevnicima, niti samo humanitarno pitanje odvojeno od svojih političkih i pravnih korijena. Ono što je danas potrebno nije samo saosjećanje sa Palestincima, već razumijevanje stvarnosti onoga što se dešava: narod pod okupacijom, zemlja koja se uništava i sveti grad koji se prisilno preoblikuje u smislu suvereniteta, demografije i simbolike.

Stoga su moji prioriteti raspoređeni na tri međusobno povezana nivoa: Prvo, jačanje bilateralnih palestinsko-bosanskohercegovčkih odnosa politički, institucionalno i kulturno; drugo, širenje palestinskog prisustva u evropskoj medijskoj i diplomatskoj sferi jasnom i vjerodostojnom porukom; i treće, zaštita palestinskog narativa od iskrivljavanja i potvrđivanje temeljne istine, a to je da ono što se dešava nije "sukob između dvije ravnopravne strane", već realnost kontinuirane okupacije kojom upravljaju nametnuti odnosi snaga i strukturna neravnoteža moći.

Također vjerujem da diplomatija nije samo protokolarna kurtoazija, već i moralna i pravna odbrana istine kada je iskrivljena, i čovječanstva kada je lišeno glasa i prava.

Nalazimo se u aprilu, mjesecu velikih i važnih vjerskih praznika. U posljednje vrijeme svjedočimo brojnim izvještajima s terena o tome da izraelske vlasti ograničavaju ili potpuno onemogućavaju kršćanima u Jerusalemu pristup crkvama i prisustvovanje vjerskim obredima. Kako Palestinska uprava gleda na ove restrikcije?

Ova ograničenja smatramo direktnim napadom na slobodu vjeroispovijesti, na postojeći historijski i pravni status u Jerusalemu i na identitet grada kao grada duhovno otvorenog za sljedbenike tri abrahamske religije, a ne grada kojim upravlja logika sigurnosnih dozvola i isključivog suvereniteta.

Ono što se dogodilo ove sezone nije bio samo administrativni detalj. Kada je sveštenstvu i crkvenim vođama onemogućen pristup Crkvi Svetog groba, i kada su najvažniji rituali onemogućeni ili ograničeni tokom najsvetijih kršćanskih perioda, suočavamo se s opasnom političkom porukom koja kaže da okupacijska vlast želi biti jedina vlast koja odlučuje o tome ko se moli, kada se moli, kako se moli, ko ulazi na sveto mjesto i kome je zabranjen ulaz. Crkve su ono što se dogodilo u Crkvi Svetog groba opisale kao "opasan presedan", dok su međunarodne novinske agencije izvijestile da je zabrana uključivala čak i samog latinskog patrijarha prije nego što je odluka kasnije poništena pod pritiskom međunarodnih kritika.

Palestinci, i muslimani i kršćani, ne vide ove mjere kao nevino sigurnosno pitanje, već kao dio šire politike nametanja izraelskog suvereniteta nad vjerskim mjestima i pretvaranja prava na bogosluženje u privremenu privilegiju podložnu hirovima vlasti. Ovo je neprihvatljivo politički, moralno i pravno.

Često se u globalnom medijskom izvještavanju o Bliskom istoku zanemaruje specifičan položaj palestinskih kršćana. Možete li našim čitaocima približiti sa kakvim se sve izazovima oni svakodnevno suočavaju?

Palestinski kršćani nisu "manjina na marginama palestinskog pitanja", već sastavni dio palestinskog naroda i njihove nacionalne, kulturne i duhovne historije. Ignorisanje njihove patnje u globalnim medijima stvara obmanjujuću sliku, kao da se ono što se događa u Palestini tiče samo jedne grupe, dok je istina da okupacija utječe na sve, čak i ako se sredstva i detalji razlikuju.

Palestinski kršćani suočavaju se s onim s čime se suočava svaki Palestinac: ograničenja kretanja, kontrolni punktovi, konfiskacija zemlje, pritisak boravka u Jerusalemu, ekonomsko gušenje, strah za budućnost i raspad normalnog života. Ali suočavaju se i s dodatnim izazovom koji se ogleda u targetiranju okoline koja omogućava kontinuitet slobodnog i duboko ukorijenjenog palestinskog kršćanskog prisustva na njihovoj zemlji. Kada su praznici i rituali ograničeni, ili je pristup svetim mjestima onemogućen, ili je palestinsko prisustvo u Jerusalemu opkoljeno kombinacijom sigurnosti, politike i demografije, poruka postaje opasnija od pukog privremenog pritiska; to je poruka sporog guranja ka marginalizaciji ili odlasku.

Stoga, odbrana palestinskih kršćana nije odbrana denominacije, već odbrana same pluralističke Palestine, Palestine koja ujedinjuje, a ne isključuje, i Jerusalema, koji ne može ostati sveti svjetski grad ako se njegovi prvobitni stanovnici postepeno izbace iz njega.

Jerusalem je sveti grad za tri velike monoteističke religije. Smatrate li da se ovakvim mjerama namjerno narušava historijski status quo svetih mjesta i koliko to dodatno otežava ionako krhak suživot na tom prostoru?

Da, apsolutno. Ono što se događa ne može se odvojiti od dugog procesa redefiniranja Jerusalema iz grada sa posebnim statusom i globalnim vjerskim i historijskim značajem, u prostor podložan jednostranom suverenitetu koji se silom nameće čovjeku, kamenu, simbolima i narativima.

Historijski status quo nije samo protokolarni detalj; to je delikatan okvir koji štiti vjersku i duhovnu ravnotežu u gradu kakav nijedan drugi u svijetu ne postoji. Kada je molitva u Al-Aksi ograničena, delegacijama i vođama onemogućen pristup Crkvi Svetog groba, a Stari grad opsjedaju snage sigurnosti tokom vjerskih praznika, problem nisu samo "regulatorne mjere", već direktan napad na ovaj balans, pokušaj normalizacije ideje da okupator ima konačno pravo da upravlja svetim mjestima i definira njihove ljudske i duhovne granice. Nedavni izvještaji pokazali su da ograničenja nisu pogodila samo kršćane, već su obuhvatila i džamiju Al-Aksa i druga vjerska mjesta tokom konvergencije vjerskih praznika i rata.

Ovo inherentno ugrožava suživot, jer suživot nije zasnovan na podređivanju jedne strane hegemoniji druge, već na međusobnom poštovanju, pravdi i priznavanju prava. Pluralizam u Jerusalemu ne može se zaštititi politikama isključenja, kontrole i zabrane.

Kakva je trenutna humanitarna i sigurnosna situacija na terenu, kako na Zapadnoj obali tako i u Gazi, sada u proljeće 2026. godine? Šta su najveći izazovi s kojima se palestinski narod u ovom trenutku susreće?

Palestina danas proživljava krajnje težak trenutak. U Gazi, posljedice razornog rata i dalje dominiraju svime: životima ljudi, zdravstvenim sistemom, obrazovanjem, skloništima i osjećajem osnovne ljudske sigurnosti. Što se tiče Zapadne obale, na sceni je kontinuirana eskalacija upada, nasilja na terenu, aktivnosti naseljavanja, napada doseljenika i ograničenja na gradove, sela i izbjegličke kampove, pretvarajući sam svakodnevni život u beskonačnu muku.

Ali ono što je opasnije od same humanitarne situacije jeste skrivena politička poruka iza nje: postoji jasno nastojanje normalizacije ideje da Palestinci mogu živjeti bez budućnosti, bez suvereniteta, bez zaštite i bez pravne sigurnosti, te da njihova najosnovnija prava mogu ostati suspendovana na neodređeno vrijeme. Ovo nije samo humanitarna kriza; to je pokušaj da se slomi nacionalna volja iscrpljivanjem društva i utapanjem u svakodnevnoj borbi za opstanak umjesto napretka ka slobodi.

Stoga, najveći izazovi danas nisu samo rekonstrukcija ili zaustavljanje kršenja, već zaustavljanje projekta koji uopće proizvodi ta kršenja: okupacija, ilegalno naseljavanje i politički imunitet koji im je dodijeljen.

Tokom proteklih nekoliko godina, vidjeli smo promjene u stavovima određenih evropskih država kada je u pitanju priznanje države Palestine. Kako ocjenjujete trenutnu ulogu međunarodne zajednice i evropske diplomatije u rješavanju ovog višedecenijskog sukoba?

Postoji značajan razvoj koji se ne smije podcijeniti: Palestina danas nije puka apstraktna ideja ili teorijski zahtjev, već država koju priznaje više od 150 država članica UN-a. To odražava ključnu političku, pravnu i moralnu stvarnost: međunarodno pravo ne smatra palestinski narod viškom u historiji, već nosiocem prava na državnost, slobodu i suverenitet.

Međutim, i dalje postoji bolan jaz između verbalnog priznanja i političke akcije. Problem više nije nedostatak znanja, već nedostatak volje. Svijet zna šta se dešava, međunarodne institucije znaju, izvještaji se pišu, i zakoni postoje, ali primjena ostaje selektivna i ograničena, kao da se međunarodno pravo ponekad poziva, a ponekad obustavlja, ovisno o identitetu žrtve i počinitelja.

Ono što se traži od Evrope i međunarodne zajednice nije samo više izjava, već prelazak sa faze "upravljanja posljedicama" na fazu rješavanja temeljnog političkog problema: okončanje okupacije, zaustavljanje aktivnosti naseljavanja, pozivanje počinitelja na odgovornost za kršenja prava i prevođenje priznanja Palestine u praktične politike koje istinski štite mogućnost uspostave palestinske države, a ne samo teorijski.

Uvođenje smrtne kazne koju su potencirali izraelski radikali kosi se sa pravnim i civilizacijskim trendovima u većini zapadnih demokratija. Smatrate li da su Evropska unija i šira međunarodna zajednica reagovale dovoljno oštro na ovu odluku Tel Aviva ili svjedočimo dvostrukim standardima?

Ovo je jedan od najopasnijih nedavnih događaja jer se ne odnosi samo na oštru kaznu, već i na prirodu onoga koji je donosi, na sistem koji će je provoditi i inherentnu strukturnu diskriminaciju. Ne govorimo o normalnoj državi koja primjenjuje krivično pravo unutar svoje prirodne suverene teritorije, već o okupacionoj vlasti koja želi nametnuti smrtnu kaznu pripadnicima naroda koji živi pod okupacijom, putem sistema vojnih sudova gdje se Palestinci već suočavaju sa fundamentalnim nedostacima u uslovima pravde i zaštite.

Međunarodne agencije i izvještaji o ljudskim pravima ukazuju na to da su UN i organizacije za ljudska prava široko kritikovali novi zakon opisujući ga kao kršenje međunarodnog humanitarnog prava, kao diskriminatorski i da izaziva ozbiljne strahove u vezi sa garancijama pravičnog suđenja. Visoki komesar UN-a za ljudska prava čak je pozvao na njegovo trenutno ukidanje. Štaviše, istaknute organizacije za ljudska prava osporile su ga pred Vrhovnim sudom Izraela.

Za nas, ovaj zakon nije samo "sigurnosna mjera", već i rasistički, politički i simbolički zakon u isto vrijeme. To je pokušaj transformacije palestinskog zatvorenika iz ljudskog bića zaštićenog međunarodnim pravom u objekt zakonodavne osvete. To uspostavlja opasnu logiku: da je palestinski život manje vrijedan i da se okupator ne zadovoljava kontrolom zemlje, već nastoji monopolizirati samu definiciju pravde.

Ovdje se istina mora jasno izreći: Palestina je okupirana teritorija sa širokim priznanjem na međunarodnom nivou, a palestinski narod narod zaštićen međunarodnim humanitarnim pravom. Okupacijska vlast ne može djelovati kao da je apsolutni pravni gospodar nad životima onih koje okupira. Ovo zakonodavstvo udara u srž koncepta pravde i odražava opasno klizanje prema legalizaciji rasne diskriminacije u njenom najočitijem obliku.

Što se tiče međunarodne reakcije, iako važna, ona ostaje neadekvatna nivou opasnosti, jer opasnost ovdje ne leži samo u donošenju jednog zakona, već i u postepenoj normalizaciji ideje da se izuzetni zakoni mogu nametnuti Palestincima samo zato što se tiču Palestinaca.

Bosna i Hercegovina ima vlastito, tragično ratno iskustvo, ali i duboko ukorijenjenu tradiciju multikulturalnosti i multikonfesionalnosti. Vidite li paralele između iskustava građana BiH i onoga kroz šta danas prolaze Palestinci?

Postoji duboka ljudska i moralna sličnost u značenju sjećanja, u značenju straha od brisanja čovjeka dok je još živ, i u značenju držanja istine uprkos boli. Bosna i Hercegovina zna šta znači biti meta zbog vlastitog identiteta, i zna šta znači da se pravda bolno odgađa, te da sjećanje ostane temeljni element u zaštiti budućnosti od ponavljanja.

I Palestinci proživljavaju iskustvo formirano gubitkom i upornošću: gubitak zemlje, gubitak sigurnosti i gubitak voljenih, ali bez gubitka svojih prava, smisla života ili odlučnosti za život. Stoga dijalog između Palestine i Bosne i Hercegovine ne bi trebao biti samo diplomatski, već i ljudski, jer iskustva koja su pretrpjela velike teškoće posjeduju posebnu osjetljivost na značenje pravde i na značenje nedopuštanja da bol postane uobičajena.

Kako ocjenjujete trenutni nivo političke, ali i društvene podrške koju Palestina uživa u Bosni i Hercegovini? Smatrate li da BiH, kroz svoje vanjskopolitičko djelovanje, može učiniti više?

Cijenimo svaki službeni, narodni i moralni stav podrške Palestini u Bosni i Hercegovini i smatramo da postoji stvarni potencijal za produbljivanje ove podrške politički, društveno i kulturno. Palestinsko pitanje nije daleko od savjesti naroda koji su iskusili značenje rata, raseljavanja i mučnog čekanja pravde.

Može se više ulagati u akademski, kulturni i medijski kontakt koji ponovo uvodi Palestinu u javno mnijenje kao pitanje istine, a ne samo kao prostor za vijesti. Također možemo raditi na izgradnji institucionalnih i narodnih partnerstava koja će Palestinu održati prisutnom u javnoj svijesti, ne kao sjećanje, već kao savremenu odgovornost.

Za kraj, u svjetlu aktuelnih dešavanja i otežanog obavljanja vjerskih praksi u Svetoj zemlji, koju poruku želite poslati međunarodnoj javnosti kada je u pitanju očuvanje njenog multireligijskog karaktera i zaštita osnovnih ljudskih prava?

Moja poruka međunarodnoj zajednici je jasna: Zaštita Svete zemlje ne postiže se sloganima, već zaštitom njenog naroda, njihovih prava, sloboda i svetih mjesta. Multireligijski karakter Jerusalema ne može se braniti šutnjom pred onim ko kontroliše njegove kapije, praznike i rituale silom. Razgovor o vjerskoj slobodi gubi svoj smisao kada Palestinci, bilo muslimani ili kršćani, trebaju dozvolu okupatora za pristup svojim mjestima bogosluženja.

Ako svijet zaista želi sačuvati duhovni i humani karakter Jerusalema, mora odbaciti logiku nametanja suvereniteta silom nad svetim mjestima i mora odbaciti pretvaranje molitve u sigurnosno pitanje, a palestinskog prisustva u uvjetno prisustvo, jer ono što se danas testira u Jerusalemu nije samo sudbina grada, već sudbina same ideje pravde: Hoće li prava ostati prava za sve ili će postati privilegije koje se daju onima koji posjeduju silu?

Zaključno, željela bih naglasiti da Palestina, uprkos svemu što trpi, nije samo priča o patnji, već priča o postojanosti, dostojanstvu i dubokoj historijskoj svijesti. Naš narod ne traži nemoguće; on traži slobodu, zaštitu i svoje prirodno pravo da živi na svojoj zemlji bez okupacije, opsade i diskriminacije.

Ono što tražimo od svijeta nije puko saosjećanje, već moralni, politički i pravni stav u skladu s principima koje tvrdi da brani. Jer pravda je jedinstvena, dostojanstvo se ne dodjeljuje na osnovu identiteta, a okupacija nikada ne može postati normalna, bez obzira koliko dugo traje.