Ambasadorica Češke Jana Šindelkova: Od presude Kovačević će zavisiti osnova za nove pregovore o izbornom zakonu

Ambasadorica Šindelkova je dugogodišnja diplomatkinja čija je karijera djelimično vezana i za Bosnu i Hercegovinu. Nakon bakalaureata i magisterija na Karolovom univerzitetu u Pragu, prvo zaposlenje je bilo kao novinarka u Odsjeku za istočnu i Južnu Evropu pri Češkoj novinskoj agenciji.

Od 1999. do 2001. godine je radila u Izbornoj sekciji OSCE misije u Bosni i Hercegovini, nakon toga obavljala je više različitih poslova u Ministarstvu vanjskih poslova Češke, a od 2010. do 2014. godine bila je i Zamjenica šefa kabineta Evropskog komesara za proširenje. To je bio mandat Stefana Fulea, koji je izrodio i tzv. Fileov model za Izborni zakon.

U vrijeme mandata Stefana Fulea na mjestu Komesara EU za proširenje vi ste bili dio njegovog tima. Tada je predstavljen tzv. Fileov model za izbor članova Predsjedništva BiH, koji je u konačnici odbio lider HDZ-a Dragan Čović.  Smatrate li da je ovaj prijedlog dobar i da li je moguća njegova ponovna aktuelizacija?

Što se odbijanja tiče, sedam tadašnjih predsjednika političkih stranaka se tada nije složilo oko kompromisa prihvatljivog za sve. Centimetar do uspjeha (i statusa kandidata) – no ipak nije.

Model koji smo izradili je bio rezultat intenzivne razmjene tokom četiri mjeseca sa sedam predsjednika tada ključnih političkih stranaka.

Podrazumijevao je i visoki stepen angažovanosti eksperata iz oblasti ustavnog i izbornog prava, sve s ciljem da rješenje bude u skladu sa jurisprudencijom Evropskog suda za ljudska prava i njegovom odlukom u slučaju Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine.

Taj je model je ne samo uzimao u obzir tadašnju političku realnost Bosne i Hercegovine, nego i zadovoljavao standarde zahtjevane presudama Evropskog suda za ljudska prava, koje su postojale u to vrijeme. 

Međutim, ono što je nekada bilo dobro rješenje, danas nužno nije.

Kad bismo i zanemarili činjenicu da su neki od političkih lidera tada bili spremni na ogroman iskorak, a odbijeni su (tako da se ne bih kladila da bi bili ponovo spremni na toliki kompromis), postoji veći problem.

Već mjesecima iščekujemo konačnu presudu Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević protiv Bosne i Hercegovine, a upravo od te odluke će u mnogome zavisiti početna osnova za nove pregovore.

U slučaju da prvostepena presuda bude potvrđena, mijenja se paradigma i pristup provođenju cijelog seta presuda, pa bi bilo koji novi model morao uključiti i odluku u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine, a to u mnogome dosadašnje modele - pa i tzv Fileov model - ne čini dobrom osnovom za
pokretanje rješavanja ovog pitanja. ali to je samo moje razmišljanje – morat ćemo prvo sačekati konačnu presudu.

Primjetno je povećanje interesovanja Češke za Bosnu i Hercegovinu, koje se između ostalog ogleda i u značajnom broju vojnika iz Češke koji su dio misije EUFOR, koji su razlozi ovoga i šta možemo u budućnosti očekivati od Češke u politici prema Bosni i Hercegovini? Možemo li reći da je Bosna i Hercegovina postala jedno od područja strateškog interesovanja Češke?

Da počnem od razloga, odlično se razumijemo i Češkoj nije svejedno kako će Bosna i Hercegovina proći i dokle će stići. Ni poslije rata, ni danas, ni u budućnosti.

Poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma u Sarajevo je kao prvi strani predsjednik stigao upravo Václav Havel.

Naša razvojna saradnja već godinama iznosi oko 5 miliona eura godišnje, znaju to direktori škola, menadžeri bolnica, gradonačelnici i načelnici, nezavisni novinari....

Tako da interesovanje je stalno, primjetan je prije intenzitet sadašnje saradnje, posjete četiri najviša državna zvaničnika u zadnjih godinu dana, češka vojna jedinica koja se odmah odazvala na zahtjev za privremeno pojačanje misije EUFOR u martu ili potpis sporazuma ministarstava vanjskih poslova o
podršci češke Diplomatske akademije obrazovanju diplomata Bosne i Hercegovine prošle jeseni.

Strateški interes Češke je bio i biće demokratska, funkcionalna, stabilna i multietnička prijateljska država Bosna i Hercegovina, u potpunosti integrisana u Evropsku uniju i NATO savez, ako to ona sama bude željela.

U Bosni i Hercegovini je u toku "ustavna kriza" da li je Češka spremna pratiti neke članice EU koje su uvele sankcije Miloradu Dodiku, Radovanu Viškoviću i Nenadu Stevandiću? 

Sankcije su poseban režim, već nekoliko puta smo odgovarali da ga ne možemo komentarisati unaprijed, ali da vam odgovorim bar općenito, zbog svoje cjelokupne politike (ne samo prema Bosni i Hercegovini ili ovom dijelu Evrope) Češka daje prednost zajedničkim mjerama Evropske unije.

Međutim, pošto ni u Evropskoj uniji nije uvijek moguće postići kompromis, u Češkoj smo prije jedno tri godine usvojili vlastiti zakon o sankcijama – za svaki slučaj.

Plus stav moje države je da je vladavina prava osnova zdravog društva i da se o odlukama suda ne pregovara, već se poštuju.

Kakav je stav Češke prema korištenju sankcija kao alata u rješavanju krize u Bosni i Hercegovini?

Sankcije kao alat rješavanja bilo čega su poslednja mogućnost, kad su sve ostale iscrpljene i ako se sankcije već moraju primijeniti, kao prvo i osnovno ih treba koristiti tako da pogađaju krivce, a ne narod u cjelini.

Osim toga, uvijek postoje i mogućnosti "djelomičnog". sankcionisanja na nivou EU i multilateralnih organizacija, pretežno što se tiče dodjele finansija i određenih projekata, gdje za donošenje odluke nije neizbježan konsenzus.

Neke ideje je iznio nedavni option paper Njemačke i Francuske, i mi se s njima u velikoj mjeri slažemo.

Kakva je pozicija Češke kada je riječ o ulozi Visokog predstavnika u BiH i njegovim Bonskim ovlastima?

Uloga Visokog predstavnika nije pitanje pozicije naše ili bilo koga drugog – OHR je dio državnog uređenja Bosne i Hercegovine, institucija, koja isto kao sve druge institucije ima svoj dio ovlasti.

Da se podsjetimo, Visoki predstavnik (i OHR, pošto se stvarno radi o instituciji, a ne o pojedincu) je dejtonska kategorija, i Bonske ovlasti postoje od 1997. godine odlukom Vije
a za implementaciju mira i potvrđene su nekoliko puta odlukama Vijeća sigurnosti UN.

Da sagledamo OHR u cjelini: jedan njegov dio je i Supervizor Distrikta Brčko. Distrikt Brčko je, s pravom, čest primjer uspješne priče. No ipak se oko njega početkom ove godine digla tenzija, koju je momentalno smirilo javno upozorenje Supervizora, šta bi moglo da se desi ako se situacija ne normalizuje.

Sad što se tiče sadašnjeg Visokog predstavnika, Bonske ovlasti je svaki put iskoristio tek nakon toga što je mnogo puta pozvao aktere u Bosni i Hercegovini da djeluju u okviru svojih nadležnosti i institucija, a i kad koristi Bonske ovlasti, ostavi opet prostora domaćim institucijama da djeluju.

Pri čemu se ne radi samo o izborima, dobar primjer je Nacionalna biblioteka: prijetilo joj je zatvaranje, pošto nije bilo osobe koja bi mogla potpisivati plaćanje računa. Visoki predstavnik je iskoristio Bonske ovlasti da bi se izbjegla katastrofa, uveo je vanredni mehanizam za imenovanje vanrednog organa, ali nije samo riješio pitanje finansija, nego je taj problem i vratio Vijeću ministara za razmatranje i rješenje. Da ne govorim o odluci o finansiranju državnih institucija u slučaju da im nije na vrijeme odobren budžet – da bi i one mogle da iole funkcionišu.

No da se još osvrnem na budućnost, iako me to niste pitali. Jasno je da će u Evropsku uniju ući Bosna i Hercegovina bez Visokog predstavnika i bez ograničenog suvereniteta, kad za to budu stvoreni uslovi.

Samo što to nije još ni na pomolu, iako su uslovi za zatvaranje OHR-a poznati već dugi niz godina. Zovu se skraćeno agenda 5+2, i podrazumijevaju rješenje pitanja državne imovine, pitanja vojne imovine, završetak konačne odluke za Brčko, fiskalnu održivost i vladavinu prava + potpisivanje SSP-a i pozitivnu
ocjenu situacije u zemlji od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira.

Od svega toga je potpisan SSP. U samoj činjenici da ti uslovi nisu ni blizu ispunjenja leži i odgovor na pitanje da li su Bosni i Hercegovini Visoki predstavnik i OHR još uvijek potrebni.

Kako ocjenjujete trenutnu saradnju Bosne i Hercegovine i Češke, gdje postoji prostor za proširenje saradnje?

Trenutna je saradnja vrlo pozitivna. Da ne počinjem od politike, pošto je privreda ipak preča: preko 900 čeških firmi uvozi u Bosnu i Hercegovinu, a više od 200 bosanskohercegovačkih subjekata izvozi u Češku.

Trgovinska razmjena raste, no potencijal rasta je ipak i dalje ogroman.

Na primjer energetika. Bosna i Hercegovina modernizuje svoje energetske mreže i elektrane dok Češka ima relevantno iskustvo sa obnovljivim izvorima energije i izgradnjom infrastrukture, slično je i kod revitalizacije rudnika, ili prelaska sa uglja na zelenu energiju.

Druga velika mogućnost je digitalna transformacija. Češka ima dosta praktičnih i finansijski dostupnih tehnologija i inovacija, tako da Bosna i Hercegovina, modernizirajući svoju industriju, može koristiti češke ideje za automatizaciju, digitalizaciju i napredna softverska rješenja s ciljem rasta i konkurentnosti
lokalne industrije.

Velike teme za saradnju u oba smjera su i namjenska i automobilska industrija, poljoprivreda, vodoprivreda, turizam ili modernizacija saobraćajne infrastrukture i naravno da nije sve samo u privredi.

Imamo dobre planove i za saradnju institucija u smislu predavanja
iskustva s članstvom u EU i evropskim integracijama, ima dosta dodirnih tačaka i u kulturi i obrazovanju, već od vremena Austro-Ugarske, i naravno, turizam.

Posebna tema, koja nas historijski vezuje, je arhitektura – često čujem da je neka zgrada austro-ugarska. U polovini slučajeva, čini mi se, to bude djelo ruku čeških arhitekata. Od kojih je najpoznatiji Karel Pařík, Čeh rođenjem, Sarajlija izborom, čiji rukopis nose mnoge zgrade od Vijećnice preko Akademije likovnih umjetnosti do Doma oružanih snaga (bivšeg Oficirskog kasina).

Još jedan historijski momenat, koji nas veže, da dodam – 2011. ili 2012. godine u Sarajevu je bila izložba o 100 godina prvog popisa stanovništva 1911. Prema tadašnjim rezultatima živjelo je u Sarajevu oko 65.000 osoba, od toga oko 6.000 iz čeških zemalja (ne samo etničkih Čeha, no i Njemaca, Jevreja i drugih nacionalnosti). Dakle oko 10% Sarajeva su bili "naši", koji su postali "vaši", i njihov doprinos je utkan u šaroliku tapiseriju glavnog grada Bosne i Hercegovine, i ne samo u nju.

Postoji li interes kompanija iz Češke za ulaganje u Bosnu i Hercegovinu i da li nailaze na pozitivan odgovor od domaćih vlasti?

Da se prvo osvrnemo na okvir, pošto nijedna zemlja regiona nije velika, za pridobijanje stranih investitora je od ključne važnosti stvaranje stvarnog zajedničkog regionalnog tržišta, i njegovo
povezivanje sa tržištem EU.

U tom smislu, nevoljkost Bosne i Hercegovine da ratifikuje odgovarajuće regionalne ugovore, a posebno ne-dogovor o Reformnoj agendi, ne pomažu.

Općenito, postepeno ispunjavanje uslova integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju donijet će ne samo pristup evropskim fondovima i tehnologijama, već će i pojednostaviti trgovinske i investicione odnose između naše dve zemlje, i otvarati nove mogućnosti za poslovanje na stabilnijem i
transparentnijem tržištu.

Evropska integracija će stoga biti ključni motor za razvoj ekonomske saradnje u narednim godinama.

Zvuči vjerovatno jako teoretski. Jednostavno rečeno, češke kompanije se zasad, kao i drugi strani ulagači, suočavaju sa nedovoljno velikim (i zbog toga nedovoljno isplativim) tržištem, nedovoljno sigurnom pravnom sredinom, sa preklapanjem nadležnosti i sa sukobima različitih nivoa vlasti i nedovoljno transparentnim procesima javnog odlučivanja. To su izazovi tipični za društva u tranziciji, sa kojima imamo i mi vlastito iskustvo.

No iako vaše reforme ne idu toliko brzo, koliko bi se to moglo željeti, češke firme su zainteresovane za saradnju.

Rastuća privreda i već spomenute prilike u oblasti infrastrukture, energetike, automobilske industrije i digitalnih tehnologija su nam jako zanimljive, pošto se radi o ključnim sektorima u kojima
imamo dugogodišnje iskustvo.

Da se vratim još na odgovor domaćih vlasti, iako možda iz razumljivih razloga, ne postoji dovoljno zajedničke vizije predstavnika svih nivoa vlasti, niti sistemski i odlučan pristup rješavanju ovih problema. Nacionalna pitanja kao da su još uvijek bitnija nego stvaranje uslova za ekonomski rast i društveni razvoj.

Da ne spominjem da EU od uslovnog otvaranja pristupnih pregovora već petnaesti mjesec čeka donošenje četiri zakona i dva imenovanja da bi pregovori mogli stvarno da otpočnu.

Pokojni češki ministar vanjskih poslova Karel Schwarzenberg je koristio poslovicu da je novac kukavica.

Dakle, novac ostaje tamo gdje je sredina za preduzetnike sigurna i stabilna. Ako pogledamo susjednu Hrvatsku – od njenog ulaska u EU su češka ulaganja počela rasti, a vrijednost direktnih čeških investicija u Hrvatskoj u zadnjih pet godina se je više nego udvostručila u odnosu na prethodni period.

U kontekstu sigurnosnog izazova koji Rusija predstavlja za Evropu, ali specifično i za Bosnu i Hercegovinu i Češku, kako ocjenujete saradnju i gdje se nalazi prostor za zajednički odgovor
prema toj vrsti izazova? 

Široko pitanje…I vrlo lično iskustvo za nas. 1968. godine, čim su tenkovi pet zemalja Varšavskog ugovora ušli u Prag, grad je bio išaran parolama "Lenjine, probudi se – Brežnjev je poludio!", i na ruskom, da mogu to da razumiju "Vaši su očevi oslobodioci, a vi –
okupatori".

Teško je uopšte shvatiti kako političkom vodstvu jednog slavenskog naroda padne na pamet da okupira zemlju drugog, kako iz jednog glavnog grada uopšte stigne naredba da se drugi granatira, ali živimo u svijetu gdje se to već preko tri godine i tri mjeseca svakodnevno dešava uprkos svim ugovorima i
garancijama.

Kad se moji sagovornici u Bosni i Hercegovini ponekad dvoume ko je u tom konfliktu kriv, obično odgovaram pitanjem – a ko je uz pomoć oružja na čijoj teritoriji?

Ruska agresija protiv Ukrajine je više od izazova. ona je fundamentalna prijetnja evropskom bezbjednosnom sistemu u cjelini. Važno je da je EU odlučila reagovati na ovu prijetnju između ostalog i svojim vlastitim proširenjem, da je ponudila perspektivu članstva Ukrajini i Moldaviji, i da ponovo posvećuje daleko veću pažnju razvoju događaja u regionu tako zvanog zapadnog Balkana.

U tom smislu, proširenje EU je i alat za jačanje sigurnosti cijele Evrope. Zato posvećujemo veću pažnju bezbjednosnoj saradnji i usklađivanju vanjskopolitičkih pozicija.

Što se konkretnog zajedničkog odgovora tiče. Osnovna pretpostavka su zajednički napori u okvirima multilateralnih foruma da se poštuje poredak zasnovan na pravilima i da se poštuju dogovori.

Ako želimo pravedan i održiv mir, svoj doprinos rješavanju ruske agresije trebaju dati svi - i veliki i manje veliki akteri na svjetskoj sceni. Osim tradicionalnih organizacija poput UN-a postoji na primjer i Evropska politička zajednica.

Ogromnu ulogu sa strane Bosne i Hercegovina igra harmonizacija njene vanjske politike sa Zajedničkom vanjskom sigurnosnom politikom Evropske unije i dosljedna implementacija
sankcija.

Uz to, ima i određenih mogućnosti na polju bilateralne saradnje – osim političkih kontakata na primjer i što se tiče namjenske industrije.

Trebamo biti svjesni činjenice da se pozornost Moskve ne ograničava samo na Ukrajinu. Rusija i u ovom djelu Balkana koristi prilike, koje joj se ukazuju, a njih nije malo. Stoga je bitna odluka, na kojoj strani istorije želi da bude Bosna i Hercegovina.

Da li joj odgovaraju osnovne vrijednosti Brisela, vladavina
prava, miran suživot, pacta sunt servanda, ili Kremlja, pravo jačeg kao iz Darwinovog udžbenika.