Almedin i Zulfo su preživjeli put smrti: Krvave slike iz prošlosti i danas bude nemir u nama

Marš mira jutros je sa Crnog vrha u mjestu Liplje kod Zvornika krenuo prema Potočarima, a svi preživjeli učesnici se prisjećaju stravičnih dešavanja iz proteklog rata, kada su se nakon višednevne golgote, okovani strahom od agresora, s ranama po tijelu te bez hrane i vode uspjeli probiti na slobodnu teritoriju.

Jedan od preživjelih Srebreničana je i Almedin Bećirović kojem je agresorska ruka usmrtila dva brata, oca te sestru. Danas živi u Holandiji, a u BiH je došao kako bi učestvovao u obilježavanju 25. godišnjice genocida nad Bošnjacima, koji je počinjen u zaštićenoj zoni UN-a.

U našem razgovoru ističe da u Maršu mira učestvuje već dvije godine, koračajući istim putem kojim je prolazio u julu 1995. godine. Na put spasa se zaputio 11. jula 1995. godine, skupa s dvojicom braće koji su nažalost pogubljeni u vihoru rata.

"Bio sam u manevarskoj brigadi tako da sam se nalazio na čelu kolone sve do Kameničkog brda gdje sam ranjen. Braća su me nosila nekoliko stotina metara, a kada sam vidio da će poginuti pored mene i da mi ne mogu pomoći, rekao sam im da me ostave kako bi nastavili put dalje, ali nakon 48 dana stigao sam na slobodnu teritoriju u Kladanj, a njih nisam pronašao žive", kaže nam Bećirović koji je u vrijeme genocida u Srebrenici imao 23 godine.

Bećirović se nalazio u grupi od nekoliko hiljada osoba, ali se na slobodnu teritoriju uspjelo probiti samo njih 30. Strah i pakao kroz koji je prošao prije dvije i po decenije ne daju mu mira, a dugi niz godina se psihički pripremao za učestvovanje u Maršu mira.

"Ovo su stvari koje mi preživjeli najbolje znamo. Posebno nam je teško kada prolazimo na dionicama stradanja, emocije se tada miješaju. Svi smo gubitnici, nema porodice koja nije oštećena. Kroz godine sam obolio, a sa Srebrenicom liježem i budim se. Imam troje djece, svake godine ih dovodim u Potočare kako bi znali da su ljudi ubijeni samo jer su drugog imena i prezimena", ističe Bećirović koji je jednog brata ukopao u Potočarima 2008. godine, dok za drugim i dalje traga.

Za razliku od Bećirovića, Zulfo Ahmetović iz Cerske imao je tu životnu sreću da je njegova borba za spašavanje života trajala dva dana. Od početka agresije 2. aprila 1992. je bio u Cerskoj koja je bila enklava, a nakon pada u martu 1993. prošao je putem spasa do Nezuka.

"U koloni u kojoj sam se nalazio bilo je 296 osoba, a prvi dan pola grupe je prešlo, dok se ostatak probijao do slobode i po 15 dana. Sretnim okolnostima sam uspio preživjeti, a danas se sjećam svakog onog koraka koji sam napravio u tim teškim trenucima. Sjećam se i svih saputnika koji danas nažalost nisu među živima i njima sada odajem počast", priča nam Ahmetović koji je tada imao 22 godine.

On navodi da je u to vrijeme postojala i grupa osoba koja je odustala od proboja na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, zaputivši se prema Srebrenici. Među njima je bio i njegov brat koji se vrletima i šumskim bespućima probijao do tuzlanske teritorije 1995.

Od cijelog puta kojim je lično prošao u dužini od 60 kilometara, najteže mu je bilo na Baljkovici gdje je bio okružen srpskim vojnicima.

"Tada smo liniju probijali onako kako smo znali i umjeli. Pala nam je teritorija koju smo branili, a borba za živiom glavom lično me vodila cijelim putem. U tim trenucima svi smo dobili neku dodatnu snagu i sposobnosti za koje niste ni znali da imate, poput toga da više dana možete provesti bez hrane i vode, kao i druge teške okolnosti", ističe Ahmetović koji je svoja ratna iskustva pretočio i u knjigu, a kako bi se i mlađe generacije kroz pisanu riječ upoznale o svim golgotama Podrinjaca.

Uz epidemiološke mjere

Marš mira sa Crnog vrha krenuo prema Potočarima: Putem smrti koračaju preživjeli Srebreničani

U Maršu mira prvi put je učestvovao prije pet godina, a tom činu prethodila je duža psihološka priprema, slično kao i kod Bećirovića.

"Kod nas koji smo preživjeli želja je ta da budemo dio učesnika. Ima nešto što nas zaista privlači da idemo opet ovim stazama. Jake su emocije jer se vraćate 27 godina unazad. Zahvaljujemo se svima onima koji suosjećaju s nama. Veliki je broj takvih i oni nam jednostavno pokazuju da nismo sami te da postoje oni koji će svjedočiti i u budućosti o tim teškim vremenima, ali i odati počast svima kojima trebaju, uz slanje poruke cijelom svijetu da se ovo nikada i nikome ne ponovi, gradivši kulturu sjećanja kako bi buduće generacije u boljim okolnostima živjele svoj život", naglašava Ahmetović.

Proces pronalaska postmrtnih ostataka i njihove identifikacije iz godine u godinu sve je sporiji. Zbog toga naši sagovornici mole sve ljude koji znaju bilo kakvu informaciju o masovnim grobnicama da je saopće nadležnim institucijama. Na taj način će se, poručuju oni, zatvoriti poglavlje jedne bolne knjige, žrtve će pronaći konačni smiraj, a njihove porodice donekle mir u duši.