Agresor je Mostaru naumio sudbinu Žepča: Priča o deblokadi grada i herojskoj žrtvi komandanta Hujke

Još kao rezervni policajac, Hujdur je 19. decembra 1991. godine stigao u Stanicu policije Luka I kako bi preuzeo naoružanje. Umjesto standardne puške, tražio je puškomitraljez koji mu je postao nerazdvojni saputnik – nosio ga je sve do posljednjeg dana, pa i tog ključnog 30. juna 1993. kada je pao u borbi za svoj grad.

Nakon što je 6. aprila 1992. napustio redove policije, Hujdur je krenuo da organizuje odbranu u svom naselju Luka I, okupljajući dobrovoljce i uključujući se u Teritorijalnu odbranu, a zatim u Armiju RBiH. Njegova dva brata, Jasmin i Mirsad, također su mu se pridružila. Hujdur je često isticao važnost samoorganizovanja po mahalama, što je bilo ključno za otpor i mobilizaciju u Mostaru.

Od samog početka, jedinice pod njegovom komandom bile su ključne za odbranu grada. U Prvoj mostarskoj brigadi, pod komandom Arifa Pašalića, Hujdur je predvodio bataljon sa oko 1.200 boraca. Kasnije, kada je Pašalić preuzeo dužnost komandanta IV korpusa, Hujdur je naslijedio komandu nad brigadom koja će kasnije dobiti ime 41. slavna brigada.

U ranim fazama rata, dok su se bitke vodile protiv srpskih snaga, Hujdur je bio direktno uključen u gotovo sve ključne sukobe. Posebno se ističe operacija od 11. juna 1992, kada je oslobođen istočni dio grada i potisnut neprijatelj prema Podveležju. Tada je predvodio jedinice koje su oslobodile Južni logor, a u tom periodu bio je i među onima koji su osiguravali hranu i smještaj brojnim izbjeglicama koje su pristizale u grad.

Novi neprijatelj – sukob s HVO-om

Nakon povlačenja srpskih snaga, sukobi su eskalirali s HVO-om. Dana 9. juna 1993. brojni borci IV korpusa završili su u zarobljeništvu, dok se Hujdur sa svojom jedinicom nalazio na istočnoj strani grada. Tog dana započele su teške borbe s HVO-om. Mostarski borci, opkoljeni sa svih strana, vodili su žestoke bitke, naročito na Šantićevoj ulici i Bulevaru, dok su paralelno snabdijevali grad oružjem preko tajnih kanala.

Agresor je Mostaru naumio sudbinu Žepča

U proljeće 1993. godine, nakon prestanka otvorenih sukoba sa srpskim snagama, hrvatski ekstremisti iz redova HVO-a krenuli su u brutalnu kampanju protiv Armije RBiH i bošnjačkog stanovništva u srednjoj Bosni i Hercegovini. Jedan od najsurovijih primjera te politike dogodio se u Žepču, gdje je u junu 1993. Armija RBiH razoružana i rasformirana, dok su brojni borci i civili završili u logorima ili nestali. Grad je stavljen pod potpunu kontrolu HVO-a, a svaki pokušaj otpora ugušen u krvi.

Istu takvu sudbinu HVO je planirao i za Mostar. Početkom maja 1993. godine, istočni Mostar je potpuno opkoljen. Snage HVO-a, koje su do tada nominalno bile saveznici Armije RBiH, izvršile su udar s ciljem da preuzmu potpunu kontrolu nad gradom, slome otpor, unište vojno i političko prisustvo Armije RBiH i stvore etnički čistu teritoriju pod svojom upravom – po modelu koji su već sproveli u Žepču i dijelovima srednje Bosne.

Mostar je bio odsječen sa svih strana – snabdijevanje oružjem, hranom i lijekovima bilo je skoro nemoguće. Civili su živjeli u nehumanim uslovima, pod svakodnevnim granatiranjem. Plan agresora bio je jasan: ugušiti otpor, izolirati grad i primorati na predaju. No, ono što je prošlo u Žepču – u Mostaru nije uspjelo.

Tajna priprema odlučujuće bitke

Deblokada nije bila improvizirana. Uslijed višemjesečnog okruženja od strane snaga HVO-a, koje su početkom maja 1993. potpuno blokirale istočni Mostar, komandant IV korpusa Armije RBiH Arif Pašalić donosi odluku o proboju. Zadatak planiranja operacije povjeren je iskusnim komandantima – Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoču. Cilj: oslobađanje kasarne Sjeverni logor i šireg područja Bijelog Polja. Sve pripreme su obavljene u potpunoj konspiraciji, bez curenja informacija, dok su resursi i ljudi prikupljani kroz tajne kanale.

U samoj jezgri te operacije nalazio se Hujdur sa svojom 41. brigadom. Na raspolaganju su imali ograničene količine oružja i municije. Ključnu ulogu odigrala je grupa iz Bjelimića koja je, riskirajući život, preko neprijateljskih položaja dostavila konvoj municije u opkoljeni grad. Mostarski inžinjeri su, u međuvremenu, improvizirali vlastita oružja, među kojima je bio i famozni "bosanski lonac", eksplozivna naprava domaće izrade.

30. juni 1993: Počinje ofanziva

Napad je planiran za 3:00 sata ujutro. Signal za početak bile su tri ispaljene improvizirane granate – "bosanska lonca" – koje su trebale razbiti početne tačke odbrane neprijatelja u Sjevernom logoru. Međutim, od tri projektila, samo jedan je eksplodirao. U trenucima neizvjesnosti, kada je situacija mogla prerasti u haos, komandant Hujdur je hladnokrvno preuzeo inicijativu i izdao zapovijed za početak napada.

Herojski kraj u borbi prsa o prsa

Ne čekajući daljnje izvještaje, Hujdur zajedno sa saborcem Esadom Humom lično kreće u završni juriš. Prelaze ogradu logora, pod granatiranjem trče preko otvorenog prostora, pokušavajući organizirati borce za osvajanje komandnog objekta. U tom trenutku, granata ispaljena s položaja HVO-a pogađa njihov pravac. Hujdur je smrtno ranjen, a Humo teško povrijeđen.

Ipak, zahvaljujući ranije izvedenim manevrima i žrtvi komandanta, do kraja dana Sjeverni logor je potpuno oslobođen. Uslijedilo je oslobađanje Vrapčića, velikog dijela Raštana, hidroelektrane Mostar i Bijelog Polja. Armija RBiH ostvaruje fizički kontakt s jedinicama iz Drežnice, čime se uspostavlja nova linija odbrane, a opsada Mostara biva probijena.

Deblokadom grada omogućeno je dopremanje humanitarne pomoći, evakuacija ranjenika i reorganizacija odbrambenih snaga. Mostar je tada "prodisao", ali je sloboda došla po visoku cijenu. Hujdur, čiji je doprinos bio presudan, nije doživio slobodu za koju je dao život.

Samo dva dana kasnije, 2. jula 1993, na mostarskim šehitlucima hiljade građana oprostile su se od svog komandanta. Ukopan je pored svojih saboraca. Posthumno je odlikovan najvišim priznanjem – titulom Heroja oslobodilačkog rata, a dodijeljen mu je čin brigadnog generala. Iza njega su ostali supruga Ramiza i tri kćeri: Elvina, Edita i Enita.