Izbivanje s terena srozalo je Šarapovu s prvog na 126. mjesto na WTA listi, ali su joj zatim bodovi osvojeni kvalitetnim igrama na tri turnira nakon povratka (Varšava, Roland Garros i Birmingham) donijeli skok na 59. mjesto.
U treći Grand Slam turnir sezone, Wimbledon, Šarapova će imati status 24. nositeljice uprkos renkingu, što naravno može zahvaliti sjajnim rezultatima u prošlosti. Godine 2004. Šarapova je šokirala teniski svijet slavljem u All England Clubu, što joj je donijelo status zvijezde i nakon čega njen život više nije bio isti.
Uoči početka Wimbledona Šarapova je za The Sun progovorila o svom povratku na terene, hobijima i općenito o privatnom životu.
-
Bila sam tako frustrirana izbivanjem s terena. Svaki sportista ima zacrtane ciljeve, a ja svoje nisam mogla ispuniti. Tri sam se puta trebala vratiti, ali svaki je put nešto odgađalo moj povratak. Jedna je stvar reći da vam je rame zacijeljelo, a druga ponovo s takvim ramenom igrati. Ali i takvi teški trenuci u životu imaju dobrih strana, tada shvatite ko su vam zapravo prijatelji - rekla je Šarapova.
-
Moji najbliži prijatelji su trener kojeg znam još iz djetinjstva i menadžer koji je uz mene otkada sam imala devet godina. Nemam prijatelja koji su glumci, poznati pjevači ili neke druge zvijezde. Imam prijatelja koji studiraju i na njih uvijek mogu računati, ali kada se sve sabere koliko prijatelja čovjeku treba? Nakon putovanja po turnirima ionako želim samo doći kući, kupiti namirnice i kuhati.
-
Dosta sam dobra u kuhinji. Moja me baka naučila kuhati mnogo ruskih jela. Naprimjer punjene valjuške ili ruski boršč. Također volim puno vremena provoditi čitajući. Znam pročitati do pet knjiga mjesečno, a najdraži su mi kriminalistički romani. Ali naravno, i dalje uživam u tenisu i sjajan je osjećaj biti opet ovdje u Wimbledonu. I dalje se osjećam posebno svaki put kad prođem kraj ovih terena, gdje sam trijumfirala sa 17 godina.
Ruska teniserka također je otkrila da pomaže skupljanju novca u projektima za pomoć žrtvama černobilske katastrofe, pošto da su njeni roditelji i sami u živjeli nedaleko nuklearne tvornice koja je doživjela havariju 1986. godine.
- Ponekad se zapitam što bi se dogodilo mojim roditeljima da su ostali u Bjelorusiji, koja je u blizini. Znam da sam vrlo sretna. Ali tamo ima ljudi koji i dalje umiru od raka pluća i sličnih bolesti. Neka su područja ondje i dalje opustošena. Djeca u tim područjima i dalje nemaju pristupa kompjuterima i zato mislim da nije loše ako želim pomoći da se neke stvari promijene.
