Janica Kostelić nakon 20 godina u Sarajevu: Arijana iz BiH mi je posudila kombinezon '98. godine za Olimpijske igre

Kostelić je godinama simbol pobjedničkog mentaliteta izgrađenog na disciplini, fokusu i unutrašnjoj ravnoteži.

Na Olimpijskim igrama osvojila je tri zlatne i jednu srebrenu medalju te je jedna od rijetkih u historiji koja je tokom jedne sezone ostvarila pobjede u svih pet skijaških disciplina. Nakon povreda odlučila se "penzionisati" 2006. godine.

Prvi koraci u skijanju

Tokom karijere suočavala se s teškim povredama i izazovima, ali se svaki put vraćala snažnija i fokusiranija. Upravo zato njena priča nadilazi sport.

Obraćajući se na konferenciji u Sarajevu, ona je govorila upravo o pobjedničkom mentalitetu.

Kada je ušla u svijet skijanja, imala je 16 godina te se prisjetila te 1998. godine i Olimpijskih igara u Japanu.

"Tu je bila Arijana Boras iz Bosne i Hercegovine koja mi je posudila kombinezon", prisjetila se Kostelić koja je kazala da ju je skijanju približilo društvo jer joj se tada svidjelo družiti s drugom djecom koju je upoznala kroz skijaški klub u Zagrebu, gdje je trenirao njen brat Ivica Kostelić.

Istakla je kako je kroz druge skijaše sama sebi zadala cilj kojem je težila.

"Moj cilj je bio osvojiti olimpijsku medalju i nakon toga napustiti skijanje kada sam na svom vrhuncu. Čovjek se najbolje osjeća kada ode od nečega u pozitivnom kontekstu", objašnjava Kostelić.

Iako isprva kao djevojčica nije baš voljela zimsko vrijeme, ali ni tešku opremu, to se vremenom promijenilo. Skijanje je postalo njena ljubav, a objasnila je kako je doživljavala trening, a kako takmičenje.

"Ista vožnja se ne može ponoviti. Na treningu se ne troši energija kao na utrci. Trening je sredstvo, a ne cilj", kazala je.

Govoreći o bratu Ivici, istakla je kako je on treninge, pa i rekreativno igranje košarke, shvatao previše ozbiljno za njen ukus.

"On je imao pristup prema kojem je mislio da je i na treningu cilj pobjeda", kazala je Kostelić.

Pronalazak motivacije

S obzirom na to da se kroz konferenciju prožimala tema motivacije, kazala je kako je ona pristupala utrkama i šta je nju motivisalo.

Prisjetila se i trenutka kada je završila skijašku utrku bez rukavice i štapa te je osvojila treće mjesto.

"Tada sam sebi rekla - glupačo jedna. Pa to je kao da sad hodaš ulicom u spadnu ti tenisice. To je bila čista šlampavost. Ja volim da mi je komotno, da me ništa ne pritišće, i tako je došlo do toga da mi rukavica spadne. Bila sam ljuta na sebe što sam dopustila da mi se to dogodi", kazala je Kostelić.

Stava je da svaki čovjek može napredovati isključivo kroz konstruktivnu kritiku, a ne samo pohvale. Kritika, ukoliko je na mjestu, tjera nas da istoj stvari pristupimo na drugačiji način i poboljšamo se.

"Na primjer, za neku utrku dobijem broj pet i onda je moja motivacija bila da ne budem šesta. Nekome je to glupa motivacija, a ja se igram. Zabavljam se, a glavni cilj je na kraju", prisjetila se Kostelić.

Uvijek je, dodaje, gledala da zadovolji vlastita očekivanja, jer kako kaže - nije njeno da odgovara ljudima za svoje postupke i svoj život.

Na pitanje šta bi kada se osvrne unazad promijenila, istakla je kako bi voljela da nije postala poznata ličnost.

"Poznati bi trebali biti ljudi koji doprinose čovječanstvu. Bitniji su oni koji su rijetko ili skoro nikad u fokusu poput ljekara i naučnika. Sport je zabava", kazala je Kostelić koja je dodala kako bi ostala skijašica, samo ne bi voljela da bude i medijska ličnost.

Intersantno je i to da nema društvene mreže za koje smatra da su samo sredstvo traženja potvrde vlastite vrijednosti.

"Bitno je znati sam za sebe koliko vrijediš", naglašava.