{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava

Zaboravio si lozinku? Resetuj lozinku.


Unesite e-mail:


Rukometašica Lejla Ristić nije mogla zaigrati za BiH jer reprezentacija ne postoji

Piše: R. D./Klix.ba
3.2.2019. u 07:26
397
78
Rukometašica Lejla Ristić nije mogla zaigrati za BiH jer reprezentacija ne postoji
397
Lejla Ristić je iz Zavidovića, grada u kojem je rukomet najpopularniji sport u našoj zemlji. S ponosom tvrdi da je dijete Krivaje i onda ništa više nije čudno, ni ljubav prema rukometu ni godine bavljenja ovim kod nas ipak zapostavljenim sportom.
"Krenulo je kao zabava s prijateljicama, da bi preraslo u veliku ljubav i trajalo petnaest godina. Sad više nisam aktivna iako bi još dugo mogla igrati. Presudno je bilo zaista loše stanje u našem rukometu, stalno nazadovanje te sam se odlučila izgrađivati sebe u poslovnom svijetu i dodatno se obrazovati. Našem rukometu treba neki restart da bi se došlo do onog što volimo zvati staze stare slave", kaže nam Lejla.

Igrala je u skoro svim našim najboljim klubovima, obično glavne uloge i to na pozicijama desnog vanjskog ili desnog krila.

"Prvo sam iz Krivaje prešla u Ljubuški koji je tada bio jedan od naših najjačih klubova. To mi je bila velika odskočna daska. Kratko sam otišla na Ilidžu koja je isto bila jaka, ali sam brzo završila u mostarskom Zrinjskom koji je imao velike ambicije. Uspjeli smo osvojiti titulu prvakinja i napravili smo historijski rezultat za bh. rukomet - plasman u četvrtfinale Challenge kup, što je najveći uspjeh i moje karijere", prisjeća se s ponosom Lejla.

Nakon Zrinjskog Lejla igra za Neretvu iz Jablanice, klub koji je osnovala jedna od naših najboljih rukometašica Sabina Pehić. Kraj aktivne karijere bio je nastup za Goražde, gdje su nagomilani problemi bh. rukometa sve više dolazili do izražaja.

"Svi naši klubovi hoće rezultat pošto poto, idu glavom kroz zid, prebrzo troše ono malo novca što imaju i klubovi krenu brzo padati. Danas najbolju priču imaju Grude, klub koji je primjer drugima. Oni zaista rade tiho i strpljivo i već su nekoliko godina prvakinje. Žao mi je što nema više takvih sredina", kaže Lejla Ristić.

Lejla Ristić nije tek jedna od stotina ili hiljada naših rukometašica, već jedna od najboljih koje smo imali zadnjih desetak godina. Zbog bizarne činjenice da cijelo to vrijeme Bosna i Hercegovine nema žensku rukometnu reprezentaciju, Lejli se nije ostvarila životna želja da bude seniorska reprezentativka.

"To mi je bolna tačka jer je san svakog igrača da nosi grb svoje države. Sigurna sam da smo i u ovo moje vrijeme imali niz sjajnih rukometašica i da smo mogli parirati evropskim sekecijama, no međutim bar desetak godina imamo samo povremena okupljanja juniorske reprezentacije. To je rađeno više puta, ali bez konačnog uspjeha i formiranja seniorske reprezentacije. Nama brojnim rukometašicama je svo ovo vrijeme uskraćena mogućnost igranja za reprezentaciju, što je jedan od razloga mog povlačenja", tužno je ustvrdila.

U našem rukometu se slabo radi, nastavlja, rukomet se mijenja, brže se igra, a mi smo i dalje u nekom starom filmu. Novim igračicama nedostaju temelji, stvari koje su morale mnogo ranije naučiti.

"To nisu stvari koje se trebaju raditi niti ispravljati u reprezentaciji, ali klubovi jednostavno ne rade pravi posao. Mnogo će vremena trebati da se neke stvari vrate na pravo mjesto. Ipak, sjećanja koja ja nosim iz rukometa su prelijepa, osjećaj kad golom u zadnjoj minuti postajete prvaci je neopisiv. Rukomet me je naučio da se izdignem iz najvećih emotivnih i životnih provalija, bio najveća radost godinama", kazala nam je na kraju sjetno, Lejla Ristić.

Najnovije
Najčitanije
Preporuke
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: