Wengerovih 20: Isklesao "Nepobjedive", stvarao zvijezde i smjestio Arsenal među velikane
Zanemarite Preston North End, Steauu, Milan, Benficu, Porto, Al-Hillal, Ferencvaroš, Perugiu, Desdner SC i ostale "nepobjedive" timove koji su u prošlom stoljeću osvajali nacionalna prvenstva bez poraza; "Nepobjedivi" s najvećim slovom "N" su učenici Arsena Wengera iz sezone 2003/04.
Naprimjer, Preston N.E. je sezonu bez poraza zabilježio davne 1888/89. Tad je fudbal bio popularan k’o danas kriket na Jahorini, a broj kola u sezoni bio je manji nego broj fudbalskih termina u firmi u kojoj radnici skidaju kilažu. Nije velika razlika ni sa svim klubovima koji su to činili do 50-ih ili 60-ih godina, jer svi oni su rekord ispisali u vrijeme kad su generalno fudbaleri jedva mogli priuštiti dva para kvalitetnih kopački, odnosno kada je konkurencija bila daleko manja.
Nepobjedivi tamo gdje je najteže
U ovom stoljeću jedino su Rosenborg (2010.), Porto (2011.) i Juventus (2012.) sa "zdravom vilicom" uspjeli podići nacionalni trofej. Međutim, uporedimo li ih s Arsenalom, iz konkurencije automatski mogu ispasti Rosenborg i Porto pošto dolaze iz Norveške, odnosno Portugala, što nije ravnomjerno s Premiershipom. Juventus može biti pristojan komparativan subjekt, ali činjenica da tad nisu igrali evropska takmičenja, da im je jedini konkurent bio Milan koji već dugo putuje silaznom putanjom, mada se mora priznati da su bili snažni sa Zlatanom Ibrahimovićem i Thiagom Silvom, da je Serija A u tom periodu već bila četvrta liga Evrope te da je Juventus skupio 84 boda u odnosu na Arsenalovih 90, onda je jasno koji tim je "kralj nepobjedivih".
Na kraju, otočki Premiership je najteže osvojiti bez poraza i tu nema dvojbi. To je najkonstantnija liga fudbalskog svijeta koja nijednom u ovom stoljeću nije bila izvan najbolje tri lige Evrope. Huligani, fudbalske arene, nezaboravne fraze poput one "fudbal se vraća kući" i fudbalski tabloidi svoj procvat doživjeli su upravo na Otoku gdje je rođen i fudbal. Zbog toga je čudo Topnika ovjekovječeno zajedno s njihovim fudbalskim ocem Wengerom ispaljeno u sfere u koje će se teško uzdići neki drugi klub.
Od anonimusa do nepobjedivog
Kada je stizao u klub Wenger je dočekao sa pitanjem "Arsene, ko?", jer je prethodno godinu dana radio kao trener Nagoyje Grampus u Japanu. Prije Nagoye trenirao je Monaco s kojim je osvojio francusko prvenstvo 1988. godine i Kup Francuske tri godine kasnije čime je pokazao da posjeduje zavidan trenerski kvalitet.
Sa svojih 66 godina teško da će do kraja trenerske karijere napraviti veliki preokret i teško da će još jednom osvojiti Premiership ili ponijeti trofej Lige prvaka na počinak, ali će sigurno ostati upamćen kao vjerovatno najveći majstor za stvaranje prvoklasnih igrača i prvi (i jedini) koji je Premiership osvojio bez poraza.
Arsene Wenger was unveiled as Arsenal manager 20 years ago today. pic.twitter.com/ykf0vDnUYr (via @Lexus7Sanchez)
— Paddy Power (@paddypower) September 16, 2016
Iste sezone kada su bez poraza u Premiershipu osvojili titulu, u Ligi prvaka je Topnicima u četvrtfinalu presudio Chelsea, u polufinalu FA Cupa Manchester United, dok ih je iz Capital One kupa izbacio Middlesborugh, također u polufinalu. Kad se sve zajedno s titulom Premiershipa stavi na vagu, valjda ne postoji osoba, izuzev zrelih kandidata za Jagomir, Betlehem, Trst i njihove psihijatrije, koja bi pretpostavila da će Arsenal nakon toga od svih trofeja osvojiti tri FA Cupa i tri puta Community Shield. Od 2004. godine naveći uspjeh Arsenala je izgubljeno finale Lige prvaka 2006. godine, a vremenom se FC “Arsenal” filozofijom izvoza pretvorio u preduzeće Arsenal d.o.o., ne postavši klub koji nastoji obarati rekorde.
Prodaja igrača, skromna pojačanja i povrede
Za ne više od pet miliona funti dovodio je Emmanuela Petitta, Patricka Vieriru, Fredrika Ljunberga, Robbina Van Perseja, Cesca Fabreagasa, Kola Tourea, Sola Cambella, Nicolasa Anelku, Marca Overmarsa, Gilberta Silvu, Aarona Ramseyja, a bespotrebno je govoriti o tome u kakve su se veličine pretvorili navedeni igrači. Mnogo skuplje nije koštao ni legendarni Thierry Henry (16,1 miliona eura) koji je upamćen kao jedan od najboljih napadača u historiji Premiershipa. Ashley Cole je, recimo, proizvod Arsenalove škole i ponajbolji je bek u historiji engleskog fudbala.
Preduga je lista igrača koji su u tinejdžerskim godinama zasijali pod radarom Arsena Wengera, zaigrali u Arsenalu i postali roba za koju se otimaju najveći klubovi svijeta. I upravo je tu stajala jedna od brana koja je stajala između Arsenala i najvećih trofeja. Jer, čelnici kluba, a možda i Wenger sa njima, nisu uspjeli održati ekipu skupa i nadograditi je sa minimalnim brojem pojačanja što bi vjerovatno stvorilo fudbalskog monstruma. Naime, politika kluba nakon osvajanja titule Premiershipa 2004. godine postala je poznata po prodaji igrača koji su kucali na vrata svjetske klase i po dovođenju neobrušenih talenata. Na ovo se mogu dodati i problemi sa povredama koji muče Topnike tokom posljednjih nekoliko godina, ali i promjena stadiona (prelazak sa kultnog Highburyja na Emirates 2006. godine) koja je iziskivala "skromniju" potrošnju.
Henry, A. Cole, Vieira, Emmanuel Adebayor, Fabregas, Alex Song, Samir Nasri, Gael Clichy, Van Persie igrači su koje je otkrio, odgojio i prodao Wengèr, a najstariji u vrijeme prodaje bili su Henry i Vieira (obojica po 29 godina). Jedino pojačanje koje se može usporediti s navedenim imenima zove se Mesut Özil koji je stigao na ljeto 2014. godine. Tek tad, dakle 10 godina kasnije, Wenger je krenuo sa velikim ulaganjima u pojačanja, jer Ozil je doveden za rekordnih 39,9 miliona funti. Godinu dana kasnije za 36,1 milion eura doveden je Alexis Sanchez, ali ni on nije naročito pomogao u nastojanjima da se vrate dani stare slave.
Donio finansijsku stabilnost klubu i izgradio veliko ime
Ove sezone Wenger je dodatno pomjerio ljestvicu potrošnje pa je za ukupno 96 miliona funti doveo Granita Xhaku, Skhodran Mustafija i Lucasa Pereza, ali u sezoni koja se smatra najkonkurentnijom u historiji Premiershipa, ne daju se velike šanse Topnicima kada se prave prognoze za potencijalnog osvajača titule.
Bez obzira na krajnji ishod, obratimo li pažnju na finansijsku stabilnost kluba i konstantan uspjeh u Ligi prvaka u ovom stoljeću (Arsenal svaki put prošao grupnu fazu), onda je jasno da je Wenger od Arsenala napravio velik i stabilan klub, jer nijedan engleski klub nije tako konstatan u Ligi prvaka.
Možda najbolji pokazatelj svega toga su dvije činjenice. Jedna od njih je da je Arsenal u 20 sezona prije Wengera dva puta osvojio ligu, jednom bio treći i šest puta četvrti, dok je u 20 Wengerovih sezona tri puta bio prvak, šest puta bio drugi, pet puta treći i šest puta četvrti pri čemu nijednom nije završio ispod četvrtog mjesta.
Druga činjenica je to da je Arsenal postao prvi klub u historiji Premiershipa koji je zaradio više od 100 miliona funti od Premiershipa u jednoj sezoni.
Stoga, Wengera nećete okarakteristi kao velikog osvajača, ali je jasno da je čovjek koji "zna posao". To je jedan od razloga zašto ga na Otoku zovu "Profesor".
