Specijal / Tri godine poslije: Ostao si predugo isti, Jose

Gledajući samo Manchester United, i legendarni bek tog kluba, danas analitičar Sky Sportsa Gary Neville kaže da nema logike u tome da United Mourinhu početkom ove godine produži ugovor, a da mu onda na ljeto odbije dovesti pojačanja koja želi ili barem pojačanja na mjesta na kojima želi. Mourinho je tražio štopere. Zauzvrat je dobio 29 golova u 17 odigranih kola, toliko nije primio u cijeloj prošloj sezoni Premiershipa.

Jasno je, dakle, da Mourinho nije dobio što je želio i očigledno je da on u takvim situacijama stvara problem, tako je bilo čak i prije 11 godina kada je prvi put napuštao Chelsea, a na jednoj od posljednjih konferencija za medije kazao je:"Imate jaja i omlete. Bolja jaja daju bolje omlete". Aludirao je time na igrače koje klub dovodi - dovedite bolje igrače, bit ćemo bolji.

Dobro, sad se vratimo samo na Mourinhove greške? Konkretno, u Manchester Unitedu, Mourinho je u svom mandatu dobio 10 novih igrača, a nisu to bez veze igrači; Zlatan Ibrahimović, Henrikh Mkhitaryan, Eric Bailly, Paul Pogba, Romelu Lukaku, Nemanja Matić, Victor Lindelof, Alexis Sanchez, Fred i Diogo Dalot. Od svih ovih igrača, Mourinho je u svojoj postavi počeo koristiti samo Lukakua i Matića kao standardne, dok su Ibrahimović i Mkhitaryan napustili klub, a Pogba i Sanchez počeli ulaziti u "kazne" tako što ih je zbog neslaganja Mourinho ostavljao van kadra.

Problem je, a to se lako može provjeriti, što Mourinho nikada ranije nije tako griješio s pojačanjima. Bio je majstor za pogađanje onoga što mu treba. Otuda je i postala poznata ona njegova "druga sezone", jer je u drugim sezonama u Portu, Chelseaju, Interu, Realu i opet Chelseaju ostvarivao najveće uspjehe, uvijek osvajao makar prvenstvo. I sam je govorio da u prvoj sezoni možete griješiti, da je to normalno, ali da u drugoj već zna šta želi i da to obično tako bude. To se nije desilo u Unitedu, dokaz je ova treća sezona.

Dalje, Mourinhova velika greška je nedostatak nadogranje u svojoj igri. A to je možda posebna tema, jer radi se o nogometu kao igri, Mourinho je samo najbolji primjer.

Naime, era nogometa u koji smo ušli u ovom desetljeću, a koju je nagovijestio najviše Pep Guardiola, ogleda se u tome da je sve veći broj tehnički izuzetnih igrača, danas štoperi u većini većih klubova odlično igraju s loptom u nogama i skoro ruše rekorde po broju tačnih pasova. Danas klubovi traže golmane koji će umjesto ispucavanja lopti zbog bijega od rizika učestvovati u izgradnji napada, otuda i dolaze basnoslovne cifre za golmane kao što je Kepa Arrizabalaga, golman Chelseaja koji je sa samo jednim nastupom za reprezentaciju Španije u Plavce stigao zamijeniti Tihibauta Courtoisa, dokazanog golmana. I nebitno je to što je Real tražio Courtoisa, jer vjerovatno bi Maurizio Sarri ionako pokušavo isforsirati transfer kako bi doveo golmana koji je dobar na lopti. Sjetite se koliko je Guardiola tražio nekog poput Edersona i vidite kako Jurgen Klopp koristi golmana Alissona dok protivnik pravi visok presing.

U takvom nogometu sve se teže oslanjati samo na odbranu, jer protivnički igrači su dovoljno napredni da pronađu rješenja. Igra se brže, postiže se sve više pogodaka, stvara sve više šansi, postoji toliko napadačkih šablona koji su neizostavan faktor vrhunskih timova. Način na koji Mourinho i dalje priprema utakmice isti je kao i ranije, on traži način kako anulirati napadačke vrline protivnika. Pogubno za njega je to što danas ne možete dugoročno opstati na taj način. Možete u jednom meču savladati Juventus, zamalo srušiti Chelsea u gostima, ali ćete u međuvremenu gubiti od Tottenhama kod kuće, od Manchester Cityja i Liverpoola u gostima i u tim mečevima izgledat ćete kao bokser na konopcima.

Sam Mourinho je, namjerno ili ne, priznao da i dalje ne razmišlja o napadačkoj igri. "Porto je bio moj najbolji tim u defanzivnoj tranziciji. Izgubimo loptu pa onda grizemo ludi psi i vratimo loptu za dvije sekunde. U Realu sam imao najbolji tim u direktnom kontranapadu, jer sam imao mladog Di Mariju, mladog Ronalda, mladog Higuaina i mladog Benzemu. Ubijali smo svakoga u ofanzivnoj tranziciji. I u Interu imao sam svoj najbolji tim u niskom defanzivnom bloku, gdje su igrači kao Materazzi, Samuel, Lucio, Cordoba… U niskom bloku mogli smo igrati pet sati i ne bismo primili gol", kazao je Mourinho nakon poraza od Liverpoola.

Ključne riječi njegove izjave su "defanzivna tranzicija", "ofanzivna tranzicija" i "niski blok". Sve one su dio odbrane. Defanzivna tranzicija je fokus tima da što prije osvojite izgubljenu loptu. Ofanzivna tranzicija jeste reakcija tima po osvojenoj lopti, ali je poenta da time u igri bez lopte tražite grešku kod protivnika. I naravno, niski blok ne trebamo objašnjavati, to smo vidjeli jedne noći na Nou Campu kada je plakala Barca od tuge, a Inter od sreće.

Mourinhova izjava je i isto vrijeme, zapravo, i njegov alibi, ali i njegova mana. Alibi iz razloga što jeste zaista istina da on u Unitedu još uvijek nema svoj tim, ali o tome smo već govorili, doveo je 10 igrača… Ta izjava je mana iz razloga što Mourinho i ne najavljuje da će se više fokusirati na bolju napadačku igru, mana jer ne ostavlja ideju koja bi možda nagovijestila bolju budućnost. Tom izjavom zajedno s komentarom "koliko su Liverpoolovi igrači fizički bolji od njegovih" Mourinho je govorio istinu, ali ona nije govorila za njega, nego protiv njega. Jer, tako stvari funkcionišu, najodgovornija osoba za neuspjeh tima je obično trener. Kod uspjeha se to rijetko tako kvalifikuje. Mourinho u Unitedu nije uspio i sve te greške; od toga da nema tim po želji do toga da igrači Liverpoola izgledaju fizički mnogo bolje, pripisuju se samo njemu.

I na kraju, treći razlog, spomenuli smo nedostatak nadogranje u igri i ratove s upravama, jesu ratovi s igračima. A ostat će pitanje da li je tu bio više u pravu Mourinho ili igrači.

Istina je da je griješio Jose koji u karijeri ima sve što njegovi igrači nemaju kad su u pitanju trofeji, ali također je istina i da Pogba češće mijenja frizuru nego što postiže golove i upisuje asistencije, da Lukaku ima kritičan prvi dodir s loptom, da Alexis Sanchez igra ispod svih standarda, da Mourinho u ekipi nema ni dva poštena lidera, da je okosnica ekipe i dalje mlada.

Međutim, interesatno je da Mourinho ponovo u svojoj svlačionici dobija neprijatelje, a niko ga ne pramti takvog iz njegovih najboljih dana. Ne ulazeći u polemiku ko je bio više u pravu, činjenica je da Jose sve teže upravlja s novim generacijama igrača što ukazuje da njegova prilagodba u mentalnoj pripremi tima također nije ušla u novu eru nogometa.

Ako želi na nekom drugom mjestu podsjetiti da je i dalje "The Special One", Mourinho će morati promijeniti dobar dio sebe. Rijetki su u tome uspjeli, zapravo teško je naći ikog drugog osim Sir Alex Fergusona. Mourinhu je sad to najveća borba, jer tri godine i jedan dan nakon bolnog napuštanja Cobhama pod pratnjom helikoptera, Mourinho je ostao isti.

Svijet sporta i nogometa ponovo će osjetiti prazninu dok ta unikatna karizma maga za medije i kralja javne riječi ne dođe do novog posla, novog kluba, novog bojnog polja. I ponovo krene u borbu pod radnim naslovom:"Nije me pregazilo vrijeme".