Specijal / Totti je simbol fudbalske romantike koji je šalama na svoj račun pomagao svijetu

A nismo ovdje da bismo ih mi obični smrtnici pravdali ni kažnjavali, nego samo napomenuli – pogledajte oproštaj. To nije prevara. To je zaključak koji kaže da je Er Pupone ("velika beba", jedan od Tottijevih nadimaka) na tasu vage koji mjeri dobre stvari ostavio nešto plemenito i duboko urezano u srca. Neke stvari zbog kojih Olimpico ne može podnijeti rastanak, zbog kojih plače poput djeteta.

Kad je pokucao na vrata tinejdžerskih godina Totti je znao da bi mogao imati veliku fudbalsku karijeru, a navodno je još kao dječak od četiri godine na plaži u Torvaianici u čudu ostavljao duplo starije dječake koji su njegovog oca Lorenza jedva poslušali dok ih je nagovarao da puste malog Francesca u igru.

Francesco je rođen 27. septembra 1976. godine. Milan ga je tražio kad je napunio 13. godinu. Znate, ne traži vas Milan baš svaki dan. I to onaj Milan koji će baš tad nekad, 1989. i 1990. godine, dva puta uzastopno osvojiti Evropski kup/Ligu prvaka – niko nakon tog Milana nije uspio odbraniti titulu prvaka Evrope. Ali, majka Fiorella je ljude sa San Sira vratila na San Siro. Dijete nikud ne ide.

"Naravno da to nije bila moja odluka. Majka je bila šef. I sada je šef. Kao i svaka italijanska majka, bila je malo previše zaštitnički nastrojena. Nije željela da napustim kuću zbog straha da se nešto ne bi desilo", napisao je Totti u pismu za "The players tribune" prošle godine.

Sudbina je htjela nešto drugo, a kad ostaješ u Rimu, znao je Totti, onda imaš samo dvije opcije. Biti nebeskoplav ili bordo. Lazio ili Roma. Ipak, u njegovoj porodici ni to nije bilo upitno. Postojala je samo Roma. I Romin dres od djeda Gianluce, velikog navijača Rome, kojeg nije zapamtio jer je ovaj svijet napustio dok je Francesco bio maleni dječak.

"Naša ljubav za Romom bila je nešto što smo nosili. Roma je bila više od fudbalskog kluba. To je bio dio naše porodice, naše krvi, naše duše", opisivao je Totti.

U 27 godina između početka i kraja igračke karijere u Romi strpao je 25 sezona u dresu prvog tima Rome, 786 nastupa, 307 golova i pet trofeja. Sa Romom je 2001. godine bio prvak Italije. Sa Italijom je 2006. godine bio prvak svijeta. U dresu Italije je igrao finale Eura 2000. godine u kojem je poražen. Tada je izabran za najboljeg igrača utakmice. Uvršten je u All Star tim Mundijala 2006. godine. Uvršten je i u najbolji sastav Eura 2000. godine. Pet puta je bio najbolji italijanski igrač Serije A. Jednom je bio najbolji strijelac Evrope.

Navedene reference su dovoljne da shvatite kako je mogao birati čije će milione otplaćivati. Zvao ga je Real Madrid, Santiago Bernabeu, Galacticosi. Takvi tamo i zaslužuju biti. On se, međutim, vodio pitanjem koje ne pita šta zaslužuješ i koliko daleko možeš otići, nego šta voliš i gdje najviše želiš biti. Rim, Roma, Olimpico.

"Koliko si mogao osvojiti u Real Madridu da si bio sa njima na terenu, niko neće saznati. Ti si jedini šampion kojeg nisu kupili", dio je oproštajnog pisma navijača Lazija upućenog Tottiju. Ako ga je iko trebao mrziti, to su oni, najljući rivali. Ali, "svog najboljeg neprijatelja", kako su ga nazvali, nisu vrijeđali, nego su mu odali počast i kazali ono što većina misli – mogao je birati, odabrao je ljubav. A ako oni tako misle, onda je suvišno dalje polemisati.

U Italiji nije uvijek bio heroj iako kao takav odlazi. Predstavljan je kao glupan. Doslovno. Čovjek koji je imao ulogu Muje, Hase i Perice iz viceva. Početkom ovog milenija u Italiji su ga ismijavali, a sve navodno zbog nekoliko ispada prilikom intervjua, kao i zbog grubog rimskog naglaska.

Primjer jednog ispada govori kako je jedne prilike nakon što mu je novinar rekao:"Carpe diem" ("Iskoristi dan", latinska izreka), odgovorio:"Izvinite, ne razumijem engleski."

Viceva o Tottiju bilo je napretek. Jedan od viceva spominje i legendarnog Alexa Del Piera. Radili Totti i Del Piero kontrolni ispit u školi, a nakon ispita Totti pitao Del Piera kako je uradio. "Predao sam prazan papir", odgovara Del Piero. "I ti? Pa sada će misliti da sam prepisao od tebe", konstatovao je Totti.

Ili onaj vic u kojem ga njegova supruga, u namjeri da ga odbrani od onih koji misle da je glup, pita da li je ikada čitao Shakespearea, a on odgovara:"Da, ali ne mogu se sjetiti ko je to napisao."

Na gomilu viceva o njemu odgovorio je izdavanjem knjige "Sve šale o Tottiju: Skupljene od mene". Knjiga je izdata 2003. godine, a već je u junu iste godine prodata u 430.000 primjeraka. Sav novac, prema pisanju BBC-ja, kao ambasador dobre volje UNICEF-a donirao je u dobrotvorne svrhe pomažući starijim osobama u Rimu i beskućnicima u DR Kongo. Kasnije je izdao još jednu knjigu o vicevima na svoj račun, a naslov knjige bio je "Nove šale o Tottiju: Skupljene od mene ponovo". Sa stilom, zar ne?

U ovoj sezoni, njegovoj posljednjoj, na isteku njegove 40. godine mogao se prisjećati vremena kada je tijelo bolje slušalo, kada raspon između želja i mogućnosti nije bio na strani želja, kao danas, kada je lobovao golmane kao djecu, kada je igrao "lažnu devetku" pod palicom upravo Luciana Spallettija 2007. godine i bio najbolji strijelac Evrope, kada je u paru sa Gabrielom Omarom Batistutom 2001. godine harao Italijom, jer isto bi mogao i sa Edinom Džekom, ali vrijeme čini svoje...

Njegov zagrljaj sa ženom Ilary, sinom Cristianom i kćerkama Chanel i Isabel, oproštajni krug atletskom stazom Olimpica, stajanje ispod navijačke tribine Curva Sud, predavanje kapitenske trake najmlađem kapitenu Romine akademije Mattiji Almavivi, rođenom 2006. godine, njegov oproštajni govor i stalno odugovlačenje tokom svakog čina davali su do znanja da jedva odlazi. Nije smogao snage kazati kako završava karijeru, valjda iz te ogromne ljubavi prema fudbalu i neutažive želje da pokaže kako može još, a da mu nije pružena prava šansa. Ali, zar može igrati na nekom drugom mjestu?

Na zelenom tepihu Olimpica protekle nedjelje, nakon utakmice kada niko nije išao kući i kada su svi ostali na stadionu, bio je položen ogroman dres sa brojem 10 iznad kojeg piše Totti. Na terenu nije bilo trofeja. Ni timskih ni individualnih. Spiker nije čitao ko je Totti i kakva je ordenja skupio u karijeri. Nikome to nije ni bilo potrebno, jer Totti nije bio kolekcionar. On je fudbalski romantik dokazano odan klubu. Otuda i poplava iskrenih emocija. Jer, ne možemo svi biti pobjednici, ali svi možemo dokazati lojalnost, vjernost i odanost. Totti je imao priliku da odabere. I odabrao je ovo drugo.

"Pravi muškarac je kao vuk. Ili je samotnjak ili je vječno sa jednom vučicom. Jurnjavu za ovcama ionako obavlja ovan", napisao je davno Meša Selimović, a proživio "osmi kralj Rima".