Specijal / Slaven Bilić je sjajan trener u svakom pogledu osim u onom najvažnijem

Scena u kojoj Slaven Bilić na koljenim kleči na studijskom stolu, dok ruke drži visoko podignute, a pogled usmjerava prema imaginarnom nebu ili studijskim reflektorima, idealna je za plastičan prikaz ovog po svemu posebnog fudbalskog lika, ali i trenera s ozbiljnim nedostatcima.

Pokupio simpatije kao analitičar tokom Eura

Bilić je TV zvijezda i to mu savršeno stoji još otkad je na jednoj konfernciji za medije za vrijeme svog izborničkog mandata u reprezentaciji Hrvatske portalu index.hr kreirao savršen slogan ili kad je sa svojim bendom Rawbau napravio navijačku pjesmu za reprezentaciju Hrvatske koju je u isto vrijeme vodio. Od trenerskih početaka odijevao se modernije od trenerskog prosjeka, nosio naušnicu, puštao bradu i sve u svemu uvijek bio cool.

Da stvar bude još bolja, Bilić je bio sjajan fudbaler, vrhunski stoper, odbrambeni igrač s osjećajem za igru prema naprijed, ali i kvalitetom za striktno markiranje protivničkih napadača, što je u to vrijeme i bio glavni zadatak svakog štopera.

Ta čuvena Ćirina Hrvatska iz devedesetih, koja je u Engleskoj 1996. i posebno Francuskoj dvije godine kasnije ispisala historiju i ušla u mit i legendu, imala je neke od najboljih igrača svih vremena s ovih prostora i najboljih svjetskih igrača te generacije, kao što su bili legendarni strijelac Davor Šuker, nezaboravni kapiten Zvonimir Boban ili najveći fudbalski virtuoz Robert Prosinečki. Ipak, dva najbolje ocijenjena igrača u tom periodu, kičma te po svemu posebne reprezentacije, junaci bez straha i mane koji nisu zakazali nijednom bili su Aljoša Asanović i Slaven Bilić.

Sve ono dobro iz igračke karijere Bilić je ugradio u svoj trenerski habitus i odmah u startu prezentirao najbolje stvari. Kada je pred prvo veliko gostovanje kao selektor Vatrenih zbog odlaska u kafanu u čuvenoj aferi "Fontana" iz reprezentacije izbacio ključne igrače Darija Srnu, Ivicu Olića i Boška Balabana, svi su bili svjesni da Slaven neće biti prolaznik i da kao trener može daleko.

Hrabrost i principijelnost su odlike najvećih trenera. Veliki trenerski šmeker Miroslav Blažević, koji je po dosta toga sličan Biliću, iz reprezentacije bi izbacivao redovno pokojeg igrača zbog stvaranja neophodne atmosfere, ali uvijek nekog s kraja klupe, nikad prvotimca. Ćiro je isto bio prekaljen u PR vodama, besprijekornog odnosa s medijima, stajlingom odudarao od tadašnjeg prosjeka.

Legendarne su njegove konferencije za medije i bravure u svlačionicama gdje lomi lažne Rolex satove. Nije svirao gitaru i nosio naušnicu, ali se družio s predsjednikom. Slaven je Ćiro nove generacije.

Nadogranja u igri znatno bi povećala Bilićev rejting

Slavenova tri ciklusa kao selektor Vatrenih lijep su siže njegove dalje trenerske karijere. Kao se slagao igrački kadar i individualni kvalitet, takav je bio i rezultat. Nikad iznad onoga što goli talent može osigurati, kad trenerske vještine trebaju dati dodatni rezultat. Tako je ispao u onom epskom bečkom četvrtfinalu Eura 2008. protiv Turaka, isto tako nije dohvatio Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi, jer je bolja bila Ukrajina, tako je jedva uhvatio naredni Euro i hrabro izginuo u grupi.

Svima je potpuno jasno da nekad nije dovoljno imati Modrića na terenu i vjerovati da se željom i zalaganjem može pobijediti svakoga koga treba. Dobro, nije Bilić baš toliki trenerski analfabeta, ali da mu nedostaje koja stepenica nikom nije sporno.

Ostaje za spominjanje i ona vječna priča da je Bilićeva Hrvatska igrala odlično sve dok je do njega na klupi sijedio Robert Prosinečki, trener koji nema ništa od Slavenovih kvaliteta, ali zna više o igri i terenu. Slavenu možda sve ovo vrijeme nedostaje vrhunski pomoćnik, neko ko će znalački popuniti taktičke pukotine i moći postaviti funkcionalan sistem igre.

Slaven je kasnije u Lokomotivu, Bešiktašu i West Hamu radio dobro, ali obično samo dok je funkcionisao vanterenski "hype", kad je igračka klasa bila presudna i dok je u taktički poljuljanom engleskom prvenstvu prolazila bazična defanziva i rigidna napadačka postavka, gdje se ili forsira duga lopta na diva u napadu ili od genijalnog pojedinca kakav je Payet očekuje spas. Kad je pukao odnos s Payetom, Bilić je mogao odmah i sam otići.

Dodatne nadogradnje kod Slavena nažalost nema, nažalost, jer mu samo taj segment nedostaje da skoči jedan ili dva trenerska razreda i bude konkurentan za one najbolje. Ipak, možda za naredne trenerske epizode svoj stručni tim nadogradi osobom koja bi mu mogla dati neophodan segmet, sistemsku širinu i taktičku raznovrsnost.

Ako je Slaven hrvatski Brian Clough, Nikola Jurčević sigurno nije Peter Taylor.