Specijal / Salihamidžić na početku jedne nove karijere i najvećeg životnog izazova

Pozicija za velike face

Matthias Sammer, Salihamidžićev prethodnik, slovio je za najboljeg sportskog direktora u svijetu fudbala, nenadmašnog rješavaoca kadrovskih križaljki, čovjeka koji u Bayernovom mandatu nije imao pogrešan korak i s kojim je taj klub i formalno zakoračio na krov Evrope. Sammer i Hoeness su ljudi koji imaju specifičnu težinu, fudbalske legende, ali i rođeni lideri. Takvi bili kao igrači, takvi ostali i kasnije.

Hasan Salihamidžić tako sjeda u fotelju kroz koju su prošle fudbalske legende i ljudi koji su glavni u svakoj prostoriji, bez obzira koja je prostorija i koje je društvo u njoj.

Realno, Salihamidžić u tom društvu djeluje pomalo kao autsajder, ali mnogo veći procijep očekivanja bio je kad je Hasan prvi put dolazio u Bayern, još veći i kad je prvi put došao u Njemačku iz tada ratom zahvaćene domovine. Uvijek je morao biti bolji od sebe, potrošiti snage i truda koje niko nije vjerovao da ima.

Talenta je uvijek bilo, ali još više je bilo truda i vjere da se svaki dan mora biti još bolji, da jednostavno nema natrag. Sjećamo ga se iz nekih hamburških sezona ili onih kad je tek došao u Minhen, toliko zalaganja i borbe nije viđeno niti kod Nijemaca koji su po tome izgradili najpoznatiji svoj stereotip. Hasan je toliko radio, toliko truda ulagao kao da je luđački bježao od neke daleke bh. svakodnevnice, rata i poraća, neimaštine i tranzicije.

Energija koja je proizvela neviđenu fudbalsku mobilnost

Salihamidžićeva nevjerovatna količina trud i zalaganje, luđačke borbenosti manifestirana je činjenicom da je postao najpolivalentniji Bayernov igrač u historiji, preteča takvih igrača danas u Bundesligi. Nije bilo pozicije na kojoj nije zaigrao, a redovno je vrhunski pokrivao sve bočne pozicije. I lijevo krilo i desni bek, i lijevi bek i desno krilo.

Na početku reprezentativne karijere i karijere u HSV-u sjećamo ga se kao krilnog napadača na lijevoj strani. Kod Ottmara Hitzfelda kasnije u Bayernu bio je desni bek. Na Bayernovom putu do titule prvaka Evrope 2001. godine, u ultra zatvorenoj formaciji, igrao je ispred desnog beka Willya Sagnola, a u finalu ponovo na lijevom krilu. Katica za sve.

Hasan će i ovaj put igrati na istu kartu, na energiju, trud i mobilnost, na pozitivan stav i fudbalski DNA. Kako će to izgledati u ulozi koja se ne igra na travnatom terenu, nego u klupskim prostorijama, gdje kopačke i kostobrane zamjenjuju laptopi i telefoni, samo će vrijeme pokazati. Pomoći mu može i činjenica da ni kao igrač nije bježao od obaveza, da nije bio jedan od onih koji popunjavaju ekipu, već ključni igrač, onaj koji je tu kad je najteže.

Najbolji kad je najvažnije

U jednoj od najvećih Bayernovih utakmice u historiji, onoj u finalu Lige prvaka u Milanu, dalekog datuma 23. maja 2001. godine, u drugoj seriji penala, kad je promašaj značio rub poraza, jer je ranije Gaizka Mendieta pogodio za Valenciu, a Paolo Sergio promašio za Bayern, loptu je uzeo baš Salihamidžić. Hasan je bio iznenađujuće miran, Santiago Canizares bio je lošiji u toj igri živaca. Bayern je kasnije otišao do pobjede, najveće u Hasanovoj karijeri.

Iako to izgleda čudno, klub iz Minhena danas je veći nego prije šesnaest godina. Danas je Bayern favorit u svakoj utakmici bez obzira ko je protivnik na drugoj strani, tada je bio autsajder protiv Reala ili Uniteda.

Današnji Bayernov sastav je teško objašnjeni spoj vrhunskih igrača, posebno kad se zna za koje novce igrače kupuju španski ili engleski rivali. Očekivanja od pozicije sportskog direktora u tom poslovnom okruženju sportske izvrsnosti vrtoglavo su visoka, viša nego za onaj penal na San Siru prije šesnaest godina.

Oko pozicije sportskog direktora u Bayernu postoji i drugih list priče, onaj iz kuloara i nagađanja. Po njima Sammer nije otišao iz Bayerna zbog zdravstvenih problema koliko zbog činjenice da se ravno iz zatvora u fotelju predsjednika kluba vratio Uli Hoeness. Vizije razvoja kluba, ta dva po svemu velika njemačka fudbalska imena, značajno se razlikuju. Ista verzija dešavanja kaže da Hoenessu i Rummeniggeu ne treba jaki sportski direktor, već poslušan izvršilac.

Sportski direktor kao izvršilac politike dvojice velikih šefova?

To su, navodno, glavni razlozi zbog koji su rukovodstvu kluba sa Allianz Arene negativan odgovor uručile klupske legende i favoriti za tu poziciju Philipp Lahm i Oliver Kahn te hvaljeni sportski direktor Gladbacha, a veliki bayernovac Max Eberl. Razlog je to koji se navodi zašto je Bayern napustio i sjajni tehnički direktor, inače Sammerov najbolji prijatelj Michael Reschke.

Da je sve to i tačno, ništa od tog ne umanjuje izazov i veličinu trenutne Salihamidžićeve pozicije, mogućnost sportskog napredovanja i izgradnje jedne nove, velike karijere. Hasanovih pet godina od posljednje utakmice za Wolfsburg izgleda baš kao čekanje velike prilike, godine u kojima je bio blizu fudbalskog terena, ali ne i ozbiljno involviran, stručni TV komentator i Bayernov ambasador na inostranim putovanjima. Kao da je čekao ponovo svoju priliku na velikoj sceni, ponovo onaj penal u drugoj seriji finala Lige prvaka na San Siru.

I dočekao ga je! Hoeness i Rummenigge najbolji su mentori koje četrdesetogodišnjak na početku svoje ozbiljne stručne karijere u fudbalu može imati. Rad, energija i želja za učenjem njegovo su drugo ime. Vrijeme je samo da iskoristi priliku, da odigra kao 7. marta 2007. godine u osmini finala Lige prvaka protiv Reala. Da u prvim sekundama uzme loptu iz nogu velikog Roberta Carlosa, da se obruši prema golu po desnom krilu i asistira Royu Maakayu za nabrži gol Lige prvaka ikad.

Ispred Hasana Salihamidžića najveći je izazov njegova života, najveći jer ni sam nije vjerovao da će ga dobiti. Do sada je uvijek bio iznad očekivanja, ovaj put mora biti takav da bi rezultat bio optimalan. Ako iko može tako visoko na račun svog truda, zalaganja i vjere u sebe, onda može baš on.