Oštar start
0

Otišao je Josip popularniji od Tita

Piše: Bakir Tiro
Knedla u grlu, suze u očima. Otišao je naš Škija. U svom Sarajevu 9. juna 2011. godine, preminuo je Josip Škija Katalinski.

Fudbalerčina. Ljudina. Prijatelj dobrote. Nema više čovjeka kojeg su voljeli svi, u ovoj zemlji, okolnim država, Francuskoj, Evropi.

Omiljen u raji

Poštovan kao rijetko koji sportista koji je harao terenima širom svijeta. Omiljen u raji, velikoj i maloj, prvenstveno zbog ljudskih kvaliteta, ali i radi neizbrisivog traga kojeg je ostavio u fudbalu. Bio je Željin igrač, a voljeli su ga i navijači Sarajeva. Između ostalog, i to je fenomen zvani Josip Škija Katalinski.

Ostat će posebno upamćen po golu kojeg je postigao 1974. godine u dresu reprezentacije bivše SFR Jugoslavije. U doigravanju za odlazak na Mundijal srušio je Španiju i obradovao tadašnju naciju od 22 miliona stanovnika.

O tome koliko su ga svi voljeli i voljet će ga bez obzira što više nije sa nama, svjedoči ispovijest čovjeka "srednjih godina" napisana na dan njegove smrti na jednom od srbijanskih foruma:

  • Pita učiteljica nas pionire, koji su upravo položili pionirsku zakletvu te daleke 1974, ko je Josip?
  • Ja kao iz topa izvaljujem: Josip Katalinski.
  • Tada sam dobio prvu pljusku u školi.
  • Tačan odgovor je bio Josip Broz Tito, najveći sin svih naroda i narodnosti...
  • Ali meni je više značio Katalinski. Neka mu je slava.

Dok ploviš ka vratima raja

I dok mnogima suze same niz lice klize zbog odlaska našeg Škije, oni koji ga nisu poznavali zaslužuju da znaju kakav je čovjek bio. Kao iz kataloga dobrote, razuma, tolerancije. Uvijek nasmijan, raspoložen. Kako mi u Sarajevu kažemo - "prava raja". Simpatičan i šarmantan, mangup koji je imao duha. Mogli ste se šaliti sa njim do mile volje.

Zračio je pozitivnom vibrom i ljubavlju. Pozitivno je djelovao na sve oko sebe. Od njega se imalo šta naučiti. I ljudski i fudbalski.

Iako je na njegovom licu gotovo stalno stanovao osmijeh, Josipa Katalinskog život nije uvijek mazio. Ipak, krasila ga je i najdragocjenija vrlina. Škija je znao da prašta.

Nije mrzio ni one koji su mu nanijeli veliko zlo i tugu. Ne, on to nije činio. I njima je praštao zbog ljudskosti, suživota u svom Sarajevu, svojoj Bosni i Hercegovini. E da su svi razmišljali kao što je Josip Škija Katalinski za vrijeme ovog prolaznog života.

Ne mogu više. Knedla u grlu, suze u očima. Dragi Škija, dok ploviš ka vratima raja, vječno ti hvala za sve!