Specijal / Odlazak Ze Roberta, posljednjeg eksponata najbolje generacije Apotekara

Samo su suze ostale Michaelu Ballacku, Jensu Nowotnyju, Oliveru Neuvilleu, Ulfu Kirstenu, Robertu Kovaču, Emersonu, Berndu Scnheideru, Borisu Živkoviću i Ze Robertu, igraču koji je krajem novembra u 43. godini završio karijeru. Legendarni brazilski univerzalac je i povod našeg sjećanja na Leverkusen, jer on je do prije nekoliko dana bio jedini aktivni nogometaš iz najbolje generacije Apotekara svih vremena. Neki će reći, najbolje generacije koja u klupskom nogometu nije osvojila trofej.

Bayer Leverkusen nije Leicester City, jer Leverkusen nije trajao i ne traje samo jednu sezonu. Apotekari su, zapravo, barem u ovom desetljeću, ekipa od koje stalno očekujete da se bori za plasman u Ligu prvaka.

Apotekari nisu ni ekipa poput Borussije Dortmund ili Atletico Madrida, jer nemaju takvu tradiciju, takvu auru, takve navijače. Na domaće utakmice Bayera ne može doći više od 30.210 navijača, jer to je maksimalan kapacitet BayArene, stadiona koji nije bio domaćin nijedne utakmice ni na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. godine. A čak i da BayArena prima više, atmosfera ne bi bila naročito vatrenija, jer navijači Bayera i nisu poznati kao navijači koji atmosferu dovode do usijanja.

Ovaj klub nemoguće je porediti s bilo kojim modernim klubom koji je, primjerice, u vlasništvu Arapa, Kineza ili Rusa, jer u svojoj historiji samo 11 igrača Leverkusen je platio skuplje od 10 miliona eura, a svoj najskuplji ulazni transfer napravili su ovog ljeta kada su za 24 miliona eura doveli napadača Lucasa Alarija iz River Platea.

Skromni i uspješni. To bi bio najkraći opis za Apotekare, za klub koji se isključivo oslanja na dovođenje mladih talenata, a kasnije i njihovu prodaju, jer uspjeh kluba još uvijek nije uspio dorasti potencijalu velikog broja igrača koji je prošao kroz klub.

Upravo ta generacija koja je plakala 20. maja 2000. godine sklopljena je studioznim radom Bayerovog skautinga i vrijednim radom stručnog štaba, a kolovođa svega bio je čuveni Reiner Calmund. Dovoljno je istaknuti Lucija, Ballacka i Ze Roberta iz prethodno navedenih imena te se podsjetiti da je riječ o igračima koji su kasnije s velikim uspjehom nosili dresove Bayerna, Chelseaja i Juventusa. A koliko još sličnih primjera ima, od Dimitra Berbatova, Artura Vidala, do Danija Carvajala, Andrea Schurrlea i Hakana Calhanoglua.

Od napada na trostruku krunu do tužnih poraza

A nije ni razočarenje iz 2000. godine posljednje koje je Leverkusen imao. Ono je, nažalost, za Bayer bilo samo "priprema" za nova razočarenja, umjesto da bude uvertira za najveće uspjehe, jer bajke obično tako zbore. Ali, nekad život nije bajka.

Dvije godine kasnije, u maju 2002. godine Leverkusen neće iz ruku ispustiti jedan, nego tri trofeja. Historija nogometa, a vjerovatno i sporta generalno, nije zapamtila takve brodolome i padove na pretposljednjim stepenicama.

Na temeljima Daumovog tima još jači Bayer Leverkusen izgradio je Klaus Toppmöller koji je u sezoni 2001/02. hrabro krenuo po Bundesligu, Ligu prvaka i DFB Pokal.

Leverkusen je u aprilu 2002. godine, uprkos remiju protiv Hamburgera, nakon 31 odigranog kola imao pet bodova više od Borussije Dortmund. U tri preostala kola trebao je samo četiri boda, jer je imao mnogo bolju gol-razliku od Milionera.

Paralelno s tom borbom, Apotekari su igrali sjajnu sezonu u Ligi prvaka. I tada se igrao onaj stari sistem u kojem se nakon faze koja ima osam grupa formirala druga runda koja ima četiri grupe. Leverkusen je preživio obje i pri tome stigao rušiti Juventus i Barcelonu. A onda je u četvrtfinalu nokautirao Liverpool i u polufinalu veliki Manchester United.

Stigao je Leverkusen uz sve to doći i do finala DFB Pokala, gdje ga je čekao Schalke, mnogo lakši protivnik od onog koji ga je čekao u finalu Lige prvaka - Real Madrid.

Čekajući finale protiv Schalkea, ekipa Bayera je osvojila tri boda do kraja prvenstva u Bundesligi, a Dortmund je osvojio devet bodova. Milioneri su po spuštanju zavjesa imali 70, a Apotekari 69 bodova.

Nije više bilo bitno gdje i kad, da li pod Suncem kao u Unterhachingu ili pod kišom. U srcima je svakako bio snijeg. Još jedan snijeg u maju.

Sedam dana nakon što su i zvanično drugi put u posljednjem kolu izgubili titulu Bundeslige, Apotekari su 11. maja 2002. godine u finalu DFB Pokala poraženi od Schalkea rezultatom 4:2.

Ako ih je išta moglo zagrijati, probuditi i vratiti u život bio je to sraz zakazan za 15. maj 2002. godine na čuvenom Hampden Parku u Glasgowu. Na tribinama 52.000 navijača, u pubovima, u gradovima, pred televizorom ostatak svijeta. Na terenu skromni Leverkusen i Galacticosi.

S jedne strane Hans Jorg Butt, Zoltan Sebescen, Lucio, Boris Živković, Diego Placente, Carsten Ramelow, Bernd Schneider, Yildiray Basturk, Michael Ballack, Thomas Brdarić i Oliver Neuville, a preko puta Cesar Sanchez, Michel Salgado, Fernando Hierro, Ivan Helguera, Roberto Carlos, Claude Makelele, Luis Figo, Santiago Solari, Zinedine Zidane, Raul i Fernando Morientes poslani uz blagoslov Vicentea del Bosquea i pečat Florentina Pereza.

Isuviše je velik taj meč da ne bismo spomenuli i ulaske Marka Babića, Ulga Kirstena i Dimitra Berbatova kod Apotekara, na čijoj je klupi tada sjedio i rođeni Sarajlija Anel Džaka koji nikada nije nastupio za naše reprezentativne selekcije, te ulaske Ikera Casillasa, Flavija Conceicaoa i Stevea McManamana u redovima Reala.

Nažalost, Bayeru su tada nedostajali suspendovani Ze Roberto i povrijeđeni Jens Nowotny, dva neizostavna kotača prve postave, neizostavni kotači ionako po širini siromašnog rostera.

Ipak, nosio se Leverkusen "momački", samo pet minuta nakon Raulovog gola kada je lopta stidljivo prošla pored uspavanog Butta, Lucio je u 14. minuti izjednačio na 1:1. Apotekari su nagovještavali da imaju lijek za Real i lijek za sve svoje bolove u historiji. Bolju šansu da naplate sve neuspjehe i zaliječe sve rane te konačno osvoje veliki trofej nisu ni mogli imati. Na Otoku srušiti Kraljeve. Bolje ne može, bolje ne želite.

Zidaneovo remek-djelo za Bayerovu tugu na Hampdenu

Ali, ni to nije moglo. Baš u toj noći na Hampdenu gdje se Bayer nadao velikoj senzaciji, jednoj od najvećih u historiji nogometa, svijet je svjedočio jednom od najinspirativnijih trenutaka od svih koje je ponudio najpopularniji sport na svijetu. Ni sam Roberto Carlos, valjda, ne zna ni kome ni zašto je poslao onakvu "svijeću", ali Zidane je znao šta će s njom. Čvrsto "uzemljenje" desnom nogom, visoko podignuta lijeva noga i tačan pogodak lopte koju u takvim situacijama uglavnom promašite proizveli su jedan od najljepših golova u historiji nogometa. Jedan od onih golova koji se emituju u pauzama između utakmica, njihovim najavama i odjavama. Gol koji ćete pokazati nekom budućem nogometašu i reći: "Ovako se to radi" te nakon nekoliko trenutaka dodati: "Ali, bolje da ne pokušavaš".

Pokušavao je Leverkusen, nije da nije, bio čak i blizu izjednačujućeg pogotka. Čak je i Butt prijetio rezervisti Casillasu koji je zamijenio povrijeđenog Cesara, pokušavao je i Berbatov, ali golobradi Iker s pocijepanim rukavima svog dresa tada se predstavio kao buduća legenda kraljevskog kluba.

Valjda su samo Casillas i Zidane mogli tako "otplesati" u finalu Lige prvaka, a samo Leverkusen osjetiti na svojoj koži i od tada nositi nadimak "Neverkusen".

Klub velikih potencijala, ali generacija poput one s početka stoljeća nikada nije pronađena

To ljeto su Ze Roberto i Ballack otišli u Bayern, a gdje bi drugo... Leverkusen je narednu sezonu okončao na 15. mjestu Bundeslige, tačno iznad zone za ispadanje. Od tužnih neuspjeha koliko-toliko oporavio se u sezoni 2003/04. kada je Bundesligu okončao na trećem mjestu, a onda sezonu kasnije u grupnoj fazi Lige prvaka na BayAreni rezultatom 3:0 samljeo Real Madrid i kao prvoplasirani tim grupe kasnije ispao u osmini finala od Liverpoola. No, već tada je ostao i bez Lucija koji se također zaputio u Bayern.

Uspijevao je Leverkusen i kasnije, do danas, s vremena na vrijeme zaprijetiti Bayernu u Bundesligi, igrati nokaut fazu Lige prvaka, pod vodstvom trenera Rogera Schmidta igrati "atomski nogomet", ali više od toga nije mogao. Nije uspijevao ni dosegnuti nivo generacije s početka stoljeća. I danas je jedan skroman klub koji stalno dovodi vrlo interesantne igrače od kojih možete očekivati da uskoro zaigraju u najvećim klubovima. Samo što Leverkusen u društvo najvećih, kako stvari stoje, još dugo neće doći. A bivao je tako blizu.

U nogometu, u sportu, pa i u životu generalno često postoje rasprave u kojima tradicija udara na moderno doba, u kojima se konzervativni principi suprostavljaju glamuru, u kojima, jednostavno rečeno, stare navike udaraju na sve promjene. Tako nastaju borbe između svih svjetskih "uniteda i cityja", svih palih velikana i svih "paris saint-germaina"... A sve je to normalno na ovoj haotičnoj planeti, jer tamo u nekom paralelnom univerzumu jednakih vrijednosti, gdje svi vole mirno more, jedini izbor bio bi Bayer Leverkusen - nikad slabašan i nikad dovoljno jak.