'Nisam želio igrati za Kanadu, BiH je moja domovina'
Još jedan u nizu velikih talenata bh. nogometa je Mahir Hadžirešić. Igrač koji je potpisao ugovor sa engleskim West Hamom i samo ga radna dozvola dijeli od debija u engleskoj Premier ligi. Mnogi vjerovatno ne bi ni čuli za njega da nije zadivio nogometne 'šmekere' londonskog kluba. Ima sedamnaest godina, sve je izborio isključivo sam, nogometnom vještinom i izvrsnom igrom.
Hadžirešić je igrač u usponu, probijao se talentom, ljubavlju prema nogometu i upornošću. Na reprezentativnom planu prave stvari tek očekujemo. Za početak dobio je poziv u novinarsku selekciju. Dolazak u Sarajevo iskoristili smo da razgovaramo sa ovim nogometašem kojem brojni relevantni stručnjaci predviđaju blistavu budućnost. Za Sarajevo-x.com Hadžirešić govori o tome kako je prije svega bio borac, ustrajan da uspije, bez postavljanja bilo kakve alternative, velikoj želji da jednoga dana zaigra u A reprezentaciji naše domovine. Njegova priča tipična je bosanska.
Možete li nam reći kada ste počeli trenirati nogomet?
Kao izbjeglica iz Janje kod Bijeljine u Njemačkoj sam počeo raditi sa loptom sa četiri godine. U nižerazrednim klubovima treniram do sedme godine i onda odlazim u Kanadu.
Da li se sjećate svog prvog trenera i kakvi su uslovi za rad u Kanadi?
Ne sjećam se baš prvog stratega, jer sam bio mali, ali mogu reći da ih se više promijenilo kroz karijeru, kako u Njemačkoj, tako i u zemlji u kojoj trenutno živim. U Kanadi nogomet nije nacionalni sport, nekada se desi da igrači znaju više od trenera, bar u mlađim kategorijama. No, uslovi su odlični i zadovoljan sam.
Koliko vremena dnevno provodite uz nogomet?
Svaki dan imam treninge. Kako kondicione, tako i one sa loptom. Nogomet mi je prva ljubav, ali moji roditelji, prvenstveno otac Safet, stalno apostrofiraju da ne zanemarim školu. Ipak, najvažnija sporedna stvar na svijetu mi zaokuplja najviše vremena u životu.
U kojem klubu trenutno nastupate?
Nosim dres kluba koji se zove Ottawa Fury i igramo u zajedničkoj USL ligi za Sjevernu Ameriku. To je kao bivša liga UEFA-e u Evropi, nešto slično tome.
Mnogo se govorilo o Vašem odlasku u engleski West Ham. Možete li nam pojasniti kako je došlo do kontakta i šta očekujete u budućnosti?
Uvijek sam vjerovao da će me neko negdje vidjeti i prepoznati moje nogometne kvalitete i to se desilo prošle godine u Torontu. West Ham United je održao jedan kamp gdje su me roditelji registrovali. Učestvovao sam na četverosatnom treningu gdje sam impresionirao Tony Carra, direktora njihove akademije, inače prvog čovjeka na Ostrvu, bar kada su u pitanju mlađi talenti. U oktobru prošle godine su me pozvali da dođem na još jednu probu gdje su potvrdili interesovanje za mene i ponudili mi profesionalni ugovor, ali pod uslovom da ne bude nikakvih problema oko vize.
Poslije treninga svima su samo uručili certifikate za učešće, a mene su pozvali na razgovor. Sada trenutno rade na tome da mi pomognu oko dobivanja statusa internacionalnog igrača i kada budem spreman oni će proslijediti potpisivanje. Bio je to pouzdan znak da je dogovor postignut, sve je bilo potpuno jasno. Carr me upoznao i sa Zolom koji mi je također rekao da mu se izuzetno sviđa moj stil igre. Sa ovakvim raspletom sam uistinu sretan. U biti od potpisa me dijeli samo nekoliko nastupa za bilo koju internacionalnu selekciju Bosne i Hercegovine u kojima bi morao imati bar 70% provedene minutaže na terenu, nebitno da li je to U-21 ili U-19 selekcija.
Koliko Vam znači poziv u selekciju novinara?
Mnogo. Nikada nisam želio da igram za Kanadu i nadao sam se da ću dobiti šansu da nastupam za svoju domovinu. Presretan sam zbog poziva. Svakako se moram zahvaliti još jednom mom prijatelju Bojanu Seleskoviću koji me i predstavio domaćoj javnosti, te mi pomogao da budem pozvan u ovu selekciju. Sve je ovo vrhunska motivacija da jednoga dana zaigram u A timu. To mi već sada predstavlja poseban osjećaj.
Pratite li nogomet u BiH?
Svakako. Koliko mogu preko interneta ili preko satelitskih domaćih kanala. Ligu mnogo manje, ali reprezentaciju redovno.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
