EKSKLUZIVNO / Mehmed Baždarević: Pape će odvesti Zmajeve u Brazil
Nevjerovatno je koliko je Baždarević omiljen i popularan u Kataru. Jednostavan je, nenametljiv, a vrlo studiozan i vrijedan, što je izazvalo čuđenje ljudi u klubu i oko njega, koji su navikli na razmažene trenerske zvijezde. Zato i nije čudo da se vratio u klub koji je trenirao prije šest godina, nakon što ga je vlasnik Al Wakra doslovno proganjao punih šest mjeseci.
Nakon šest godina ponovo ste u Kataru. Da li je to sudbina, želja ili nešto treće?
Kao prvo da kažem da mi je drago što si ovdje da vidiš kako Katar živi fudbal i da slika o domaćinu Svjetskog prvenstva 2022. bude jasnija. Ja sam u ovom klubu radio prije šest godina i izgleda da sam ostavio dobar utisak, tako da su me posljednje dvije godine zaista non-stop zvali da se vratim i nastavim projekt koji sam tada zamislio. Došao sam, imam ugovor na dvije godine, a start je fenomenalan - tri utakmice i tri pobjede. Međutim, moram biti iskren, bojim se da me neće moći pratiti po pitanju planova razvoja škole fudbala za mlađe kategorije i naravno po pitanju pojačanja, tako da ako ostanem i jednu sezonu neće biti iznenađenje.
Zvali su vas, insistirali i sada neće da prate vaše planove, kako je to moguće? Ovdje je sve moguće, ali treba vremena da se to upozna i shvati. Katarani vole fudbal, ali najviše vole svoju zemlju, stoga im je promocija države najvažnija, a zamislite SP 2022., ne postoji veća promocija od svjetskog prvenstva. Međutim, kao mlada zemlja još uvijek imaju mnogo dječijih bolesti i neznanja, a novac ne može kompenzirati baš sve u datom momentu. Zato je moja ideja da se pokrenu škole fudbala, jer bez Katarana u timovima neće biti ni publike na stadionima.
Moja familija je bila Željina i nije bilo teško odlučiti koji klub izabrati. Sa devet godina sam se našao na Grbavici i tu sam ostao skoro 20 godina. Hrasno, naselje u kojem sam odrastao, je poznato po tome što je dalo najmanje desetak igrača za prvi tim, jer su tu mahom svi navijali za Želju. Debitovao sam protiv Vardara i dobio crveni karton, što je, vjerovali ili ne, publika odobrila. Bilo je mnogo radosti, ali i tuge. Međutim, Željo je bio i ostao prva i posljednja ljubav.
Sigurno žalite za propuštenim finalom Kupa UEFA ili neosvojenim Kupom Jugoslavije. Zašto Željo tada nije postao prvak bivše države iako je igrao namodernije?
Bili smo mladi, dobra klapa, ali realno neiskusna. Mi smo se igrali fudbala, nismo ga još uvijek 'radili', tako da kažem. Naravno, velika četvorka je bila privilegovana, nismo to toliko osjetili na terenu koliko van njega. Primljeni gol protiv Videotona, kada smo već jednom nogom bili u finalu Kupa UEFA i meču sa Realom, nam je srušio snove, upropastio jedan dio naše mladosti, ali i projekt velikog Želje koji smo imali na čelu sa šefom Ivicom Osimom. Tada je postojao plan za izgradnju stadiona sa 30.000 mjesta, stalno igranje u Evropi...
To je nešto posebno. Ja sam živio za derbi. Nije se moralo puno pisati, pumpati, znalo se i to je bilo pitanje prestiža u gradu, pitanje nadmoći, dominacije, a nakon toga i zezanja ako ste bolji. Ja sam imao sreću pa je moja generacija bila bolja od rivala sa Koševa.
Kažu da je to djelo Ivice Osima?
Ne, ja sam najzaslužniji za to (smijeh). Naravno da je šef uveo nešto novo, ali sam ja bio desna ruka, jer sam sa 20 godina već bio sazrio kao igrač i zaista mislim da sam derbije igrao odlično, uostalom, kao i kompletna ekipa. Pamtim i poraz na Koševu pred 60.000 ljudi, rekordna posjeta, kada smo vodili, a Sarajevo golovima Sušića i Vidovića preokrenulo rezultat.
Navijačima Želje ste bili idol, ali zanimljivo je da su vas voljeli i navijači Sarajeva, posebno nakon čuvene utakmice između Želje i Hajduka (4:4), koja je bila okarakterisana kao sumnjiva.
Moji roditelji i moji učitelji u Želji su me odgojili da živim čestito i pošteno. Sarajevu je trebalo za titulu, a bilo je svakojakih pokušaja, to se mora reći. Gubili smo od Hajduka na poluvremenu 3:1, a u svlačionici je nastao dar-mar.
Odigrali smo drugo poluvrijeme nevjerovatno, eto valjda sam ja bio bolji od ostalih i završeno je 4:4. Nikada mi nakon toga navijači Sarajeva nisu zviždali, zagotivili su me, što bi rekli u Sarajevu, a navijači Želje su me nakon toga još više voljeli. Mogao sam uzdignute glave šetati svojim gradom i doći na Baščaršiju u caffe Navu, tada vrlo popularan kafić gdje su uglavnom dolazili navijači Sarajeva. Ponosan sam na to.
Nikada, ni prije ni poslije, nijedan igrač nije dobio tako rigoroznu kaznu kao ja i to je još jedan ožiljak koji nosim. Nažalost, tadašnji čelnici Fudbalskog saveza Jugoslavije nisu uradili sve što su mogli. Možda nisu pretpostavili da sam tako važan dio tima kao što je rekao Safet Sušić. Hvala Papetu na mišljenju da je reprezentacija bila slabija za 30 posto bez mene na SP-u 1990. godine. To mi je veliki kompliment od igrača kojeg sam najviše cijenio i poštovao u bivšoj Jugoslaviji uz mnoštvo ostalih velikih majstora.
Malo ljudi zna da sam 1990. godine trebao potpisati za Barcelonu, ali je kazna došla u najgore vrijeme. Ipak, prezadovoljan sam karijerom, jer podatak da sam odigrao najviše utakmica za reprezentativne selekcije bivše Jugoslavije, ukupno 111 puta, sve govori.
Sa Osimom, šefom, kako ga zovete, ste proveli skoro 13 godina, što u Želji, što u reprezentaciji. Možete li izdvojiti nešto iz tog perioda?
Dvije stvari. Kada sam trebao ići u Hajduk, došao je u jedan kafić u Baškoj Vodi i rekao: "Ako odeš, izdao si klub, izdao si Sarajevo." Ustao sam i rekao da neću ići, jer mi je važnije da me raja voli i cijeni u Sarajevu, nego da idem u Real, a ne u Hajduk i hvala mu na tome. A zamjeram mu što mislim da mi nije do kraja vjerovao, niti dao šansu da budem lider, vođa. Pogledajte danas kako Mourinho priča o Ronaldu, kako je Guardiola govorio o Messiju. To je meni falilo. Ali je Švabo možda mislio da je već dosta uradio za mene.
Očekujem pobjedu. Pape, ponesi zastavu i pobijedi. Imamo dobru ekipu sa sjajnim igračima bez kompleksa i vjerujem da možemo do pobjede, kao što vjerujem da će naše prvo veliko takmičenje biti SP u Brazilu. Došlo je naše vrijeme i zato naprijed Bosno i Hercegovino.
Bili ste jedno vrijeme i kandidat za selektora, a sa ponosom ističete da ste bili i prvi kapiten bh. reprezentacije.
Bio sam kandidat, ali sam shvatio da sa onom starom garniturom ne bi daleko dogurao. Što se tiče bh. reprezentacije, kada je stvarana pomogao sam koliko sam mogao i uistinu sam ponosam što sam bio njen prvi kapiten. Savez je danas u dobrim rukama. Drago mi je da je Osim predsjednik, njegova karizma je ogromna, tu je i moj prijatelj Hadžibegić i vjerujem da prave stvari tek dolaze.
Izgledate sjajno Meša, imam osjećaj da biste sada mogli odigrati dobrih 45 minuta. Kada dolaze supruga i kćerka, sigurno jedva čekate?
Pored redovnih treninga ja i dalje imam svoj plan i program kojeg se pridržavam. Porodica će biti kompletna za nekoliko dana, a tada sam najsretnija osoba na svijetu. Nije lako biti supruga igrača, a posebno trenera, vjerujte mi. Oni su mi dodatna snaga i često požalim što nisam u više navrata poslušao suprugu Marinu kada su neki prijedlozi i savjeti bili u pitanju. Ponavljam, nije im bilo lako bez obzira na prednosti ovog posla koje i nisu tako male. Volim ih, kao što volim svoje roditelje i brata koji su u Sarajevu, na koje uvijek mislim i na koje sam ponosan. Ako neki misle da sam dobar čovjek, onda kome zahvaliti nego roditeljima.
Hvala tebi Baho na vremenu, naše prijateljstvo datira iz '80-ih godina, i hvala Klixu sa kojim se redovno budim bez obzira na to u kojoj državi radim. Pozdrav svim čitateljima, posebno navijačima naše reprezentacije i mog Želje.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
