Veća grupa pijanih huligana u crvenobijelim kockastim dresovima u utorak navečer na primitivan i opasan način proslavljala je pobjedu Brazila i poraz Hrvatske. Istinski i pravi navijači Hrvatske, dakle oni koji su bili na utakmicu u Berlinu, ali i oni koji su u Republici Hrvatskoj pratili utakmicu, od svekolike svjetske javnosti dobili su najviše ocjene i pohvale.
Grupa delikvenata u Mostaru obučena u hrvatske dresove, koji vjerovatno ne znaju nabrojati ni pet gradova u Hrvatskoj, a da ne govorimo o Brazilu, odlučila je svoje ''hrvatstvo'' pokazati na siledžijski i primitivan način. Pucali su, divljali, kamenovali i rušili sve pred sobom. Sve u ime Hrvatske i pobjede Brazila. Ko je tu sad lud, a ko zbunjen? Jedino što je možda raskalašenim maloljetnim i maloumnim huliganima moglo biti bolno, jeste činjenica da niko više u Hrvatskoj ne daje nikakav značaj divljačkoj euforiji bezobraznika koji sebe smatraju navijačima Hrvatske u susjednoj i prijateljskoj državi.
Od spomenutih huligana u Mostaru je još samo gora policija i njen ministar u kantonu Hercegovačko-neretvanskom. Nakon košmarne noći u Mostaru ministar policije je odmah slijedećeg jutra morao podnijeti ostavku, jer su životi i imovina građana bili na direktnom udaru bolesnih alkoholičara. Ali, ne, naša policija to pakuje na slijedeći način: ''U Mostaru je došlo do sukoba navijača Hrvatske i Brazila''. Čuvenu izjavu, ako je vjerovati novinama, lupnuo je Srećko Bošnjak, portparol komesara policije u Mostaru. Neka šizofrena logična poanta bila bi u tome da je u etnički omeđenom, i na lijevi i desni podijeljenom Mostaru, lijevi Mostar navijao za Brazil, a desni za Hrvatsku. A radnja se dešava negdje gdje stanovnici tog grada i za Brazil i Hrvatsku imaju svoj žargon (''niđe veze''). Valjda je onim huliganima kada su im se glave otrijeznile neko rekao da im u Hrvatskoj nije ni zabilježeno njihovo junačko ''remek djelo''. Ili, ustvari jeste, zabilježeno je.
Svi normalni Hrvati u Hrvatskoj i dijaspori sa gađenjem su se ogradili od onih bolesnika iz mostarske noći s utorka na srijedu. Čak su ovi normalni ljudi otišli i dotle i kazali da ih je stid što vandali skrnave njihovu zastavu radeći to šta su uradili. E, takvu reakciju dugo je iz Hrvatske trebalo čekati i evo konačno smo je dočekali.
I za kraj nekolike riječi o samoj utakmici. Navijao sam one noći za Pršu, Babića, Niku i Roberta Kovača, Pletikosu i ostale igrače u kockastim dresovima, kojima je nedostajalo malo pa da ponize petostrukog svjetskog prvaka. Ništa ne bi bilo čudno, da onaj policajac nije slagao da se ovaj zrak kojeg udišem nalazi u Brazilu. Druže policajac, i nikada više, ali stvarno nikada, Mostar ne svrstavaj sa Riom, Kopakabanom ili Sao Paolom, niti pomišljaj da je Mostar tamo gdje su Zagreb, Varaždin, Split i Dubrovnik. Mostar je danas zadnja rupa svijeta kojim galopiraju posljednji jahači Apokalipse.
Piše: Nermin Bise
