Hrvatski novinari oduševljeni sarajevskim derbijem: "Sad nam je jasno zašto su mnogi ludi za Željom"

Zagrebačka delegacija sportske redakcije tportala stigla je na Grbavicu bez velikih navijačkih uloga. Istina, jedan od nas vatreni je navijač kluba sarajevskog proletarijata dok smo mi ostali manje ili više simpatizeri, a rezultat nam zapravo nije bio presudan. U Sarajevo nismo došli brojiti udarce, očekivane golove, progresivna dodavanja i ostale moderne nogometne parametre kojima danas pokušavamo matematički objasniti igru koja je najljepša upravo onda kada je nije moguće objasniti.

A da budemo sasvim iskreni, ni sam nogomet nije ponudio mnogo toga zbog čega bismo ostali bez daha. Naprotiv, subjektivni je dojam da bi i Željezničar i Sarajevo u SHNL-u ove sezone vodili vrlo neugodnu i grčevitu borbu za ostanak. Tehničkih pogrešaka bilo je previše, ritam nije bio spektakularan, a onaj tko je na Grbavicu došao isključivo zbog vrhunskog nogometa vjerojatno se nije pretjerano nauživao.

Mi jesmo. I to jako.

Jer sarajevski derbi nije samo nogometna utakmica. To je jedan od onih sportskih događaja koje bi svaki čovjek koji tvrdi da voli nogomet barem jednom u životu morao doživjeti.

Nevjerojatna atmosfera oko stadiona
Dan smo počeli nekoliko kilometara dalje. Popili smo nekoliko kava na Baščaršiji, gdje smo bili smješteni, a zatim bez posebne žurbe krenuli prema Grbavici. Plan je bio jednostavan: prvo nešto pojesti, a onda se polako stopiti s masom.

Ta masa vrlo je brzo prestala biti samo masa.

Cijeli kvart disao je kao jedno. Okolni kafići bili su preplavljeni navijačima Željezničara, plava boja bila je posvuda, pjevalo se, nazdravljalo, slavio se klub i, naravno, koliko običaji velikih gradskih derbija nalažu, malo zadirkivao onaj drugi, omraženi susjed.

Alkohola sigurno nije nedostajalo, emocije su bile na vrhuncu, a rivalstvo golemo. Ipak, ni u jednom trenutku nismo imali osjećaj da situacija izmiče kontroli ili da će se ta silna energija pretvoriti u nešto ružno.

Upravo suprotno. Bilo je glasno, ludo, strastveno i potpuno nogometno. I tu se dogodilo ono zbog čega ovaj tekst uopće pišemo.

Premda su neka od mojih prvih nogometnih sjećanja vezana upravo uz Željezničar, teško bih prije ove srijede mogao reći da sam prema tom klubu osjećao išta više od simpatije. Kao dječak pamtio sam Nikolu Nikića, Harisa Škoru, Mehmeda Baždarevića, Radu Papricu, Edina Bahtića, Žvaku Baljića i ostale Švabine 'ružne ljepotane'. Jedna od prvih velikih nogometnih tragedija koje pamtim bila je ona protiv Videotona, kao i slika Ivice Osima i Grbavice kojoj se u samo nekoliko trenutaka raspao san.

To su slike iz djetinjstva. A slike iz djetinjstva imaju tu nezgodnu osobinu da nikada do kraja ne nestanu.

Ipak, simpatija je jedno. Ono što vam se dogodi kada nekoliko sati provedete među ljudima kojima Željezničar nije hobi, razonoda ili sadržaj za vikend — nešto je sasvim drugo.

U jednom trenutku uhvatite sami sebe kako pjevate
Ne znam točno kada se to dogodilo. Vjerojatno nema ni smisla pokušavati odrediti taj trenutak.

Slušate ih kako pjevaju jednu pjesmu, pa drugu. Gledate koliko im znači svaki detalj, svaki izlazak igrača na zagrijavanje, svaki pogled prema tribini. A onda, u jednom trenutku, shvatite da nogom pokušavate uhvatiti ritam pjesme koju do prije sat vremena niste ni znali.

Grbavica ljudima radi upravo takve stvari.

Na stadionu je slika bila još snažnija. Mladi i stari, muškarci i žene, roditelji i djeca – svi na istom mjestu, svi potpuno unutra. Na Grbavici ne postoji promatrač. Ili ste dio toga ili niste.

Željezničar je, pritom, u velikim financijskim problemima. Ali dok ima ovakvu podršku, dok se na tribinama okuplja toliko mladih ljudi i dok klub u njima budi ovakvu emociju, ne treba strahovati za njegovu budućnost. Novac može riješiti mnogo toga, ali ne može kupiti ono što Željo već ima: Grbavicu i ljude koji ga nose onda kada mu je najteže.

Posebno nam je za oko zapela djevojčica od možda 12 ili 13 godina. Pjevala je baš svaku pjesmu. Ne samo refren, ne samo onu jednu koju svi znaju. Svaku. Gledala je starije navijače, pa teren, pa ponovno tribinu, s onom vrstom čistog oduševljenja koje je nemoguće odglumiti.

Djeca su najbolji detektor laži. Kod njih nema poza, nema potrebe za pripadanjem zato što je to moderno, nema kalkulacije. Ako dijete tako gleda na klub, onda znate da je to nešto što je naučilo osjećati mnogo prije nego što je naučilo objasniti.

A onda smo nekoliko redova dalje vidjeli dječaka od možda osam ili devet godina.

Na sebi nije imao dres neke aktualne zvijezde. Nije nosio ime igrača kojeg je TikTokov algoritam tog tjedna proglasio najboljim na svijetu.

Nosio je retro dres Ivice Osima. U tom jednom prizoru možda je bilo sadržano sve što Željezničar jest.

Dječak rođen desetljećima nakon najvećih Osimovih dana nosio je na leđima ime čovjeka koji je za ovaj klub bio mnogo više od igrača i trenera. Bio je njegova nogometna planina, njegov simbol i najveći autoritet. Ako je Grbavica Željin Olimp, onda je Ivica Osim njegov nogometni Zeus.

Već sama ta slika bila nam je dovoljna. A onda nam je njegova majka ispričala priču zbog koje je sve drugo na nekoliko trenutaka postalo potpuno nevažno.

Kazala nam je da je dječak dvije godine bio teško bolestan i da ga je kroz sve to nosila ljubav prema Želji.

Tu više nema mnogo prostora za pametovanje. Možete samo gledati tog dječaka dok mu klub zabija gol gradskom rivalu, vidjeti sreću na njegovu licu i naježiti se. Teško da sport može ponuditi nešto veće.

Ne zato što je Željezničar pobijedio gradskog rivala. Ne zato što je završilo 2:0. Ne zato što su osvojena tri boda.

Nego zato što u tom trenutku shvatite što sport nekome može značiti.

Starac je plakao kao dijete

Nogomet danas često pokušavamo objasniti svime osim emocijom. Novcem, tržištem, agentima, televizijskim pravima, algoritmima, transferima i milijunima. I prečesto oko njega gledamo onu najružniju vrstu toksičnosti – mržnju prema protivniku koja postaje važnija od ljubavi prema vlastitom klubu.

Na Grbavici smo te večeri vidjeli nešto sasvim drugo.

Vidjeli smo ljubav. Nesavršenu, bučnu, ponekad iracionalnu, ali potpuno iskrenu.

Nekoliko minuta prije kraja pogled nam je otišao prema starijem gospodinu. Željezničar je vodio, utakmica se bližila kraju, a on je plakao.

Nije pustio samo jednu suzu, plakao je bez zadrške. Od sreće.

Željo nije osvojio naslov prvaka. Nije izborio finale europskog kupa. Nije se nakon 40 godina vratio među najbolje klubove kontinenta. Pobijedio je Sarajevo u osmom kolu prvenstva.

I tom čovjeku je to u tom trenutku bilo dovoljno za sve.

Možda bi jednako plakao da je Željezničar osvojio Ligu prvaka. Zapravo, vjerojatno bi. Jer za emociju ne postoji ljestvica koja određuje koliko smijete biti sretni.

Željo je pobijedio. Samo je to bilo važno.

Taj čovjek zbog toga će sljedećeg jutra lakše ustati iz kreveta. Tjedan će mu biti malo ljepši. Netko će ga na poslu zadirkivati, a on će nekome uzvratiti. Pogledat će golove još nekoliko puta. Možda će ponovno zaplakati.

Nekome tko ne razumije nogomet to će izgledati potpuno besmisleno. Onome tko ga voli – savršeno logično. Zato se nogomet, uostalom, nikada nije igrao samo zbog rezultata.

I upravo zbog toga nam je Grbavica ostala pod kožom. Željezničar je, zapravo, jako lako zavoljeti. To se vidi i na njegovim igračima. Nogometaši koji su ovog ljeta stigli iz niželigaških klubova diljem Europe već urlaju u kameru provocirajući gradskog rivala dok španjolski trener David Muslera vodi navijanje na ogradi s Manijacima.

Došli smo na sarajevski derbi gledati Željezničar protiv Sarajeva, a otišli s osjećajem da smo nekoliko sati promatrali nešto mnogo zanimljivije: kako jedan klub živi u svojim ljudima.

U djevojčici koja zna svaku pjesmu. U dječaku koji nosi Osimov dres. U njegovoj majci koja zna što mu je taj klub značio kada je njihovoj obitelji bilo najteže. U starom čovjeku koji plače zbog pobjede u osmom kolu kao da mu je upravo uručen pehar prvaka Europe. I u tisućama drugih koji Željezničar nisu došli gledati. Došli su ga živjeti.