Franz Beckenbauer, posljednji njemački car: Kako je Kaiser promijenio nogomet

Iako ga mnogi naši savremenici nisu uživo gledali, svi znaju za Beckenbauera i ono šta je on predstavljao za svjetski nogomet.

Rijetki su sportisti koji su izuzetno uspješni i u ulozi igrača i u ulozi trenera, a Beckenbauer je jedan od njih, zašto ne reći i najveći među njima.

Kao mali sanjao je o dresu Münchena 1860, no igrom sudbine skoro čitavu karijeru je vjeran bio njihovom gradskom rivalu Bayernu.

Upravo je odluka da pređe u Bayern i učinila tu ekipu njemačkim gigantom. Beckenbauer je od drugoligaša za samo pet godina Bayern doveo do titule prvaka Njemačke, što je bio početak dominacije koja traje do danas.

Iako je počeo karijeru kao napadač, ubrzo se prebacio u vezni red, a početkom sedamdesetih godina Udo Lattek je sjeo na klupu umjesto Branka Zebeca i Franzu, koji je već dobio nadimak Kaiser (Car), pronašao novu ulogu na terenu.

Postavio ga je na mjesto libera koje je već postojalo, ali za razliku od igrača kojima je jedini zadatak bio da zaustavljaju protivničke napadače, Beckenbauer je dobio dozvolu da organizuje napade svoje ekipe.

Beckenbauer, jedan od tehnički najpotkovanijih igrača svijeta, je iznosio loptu sa svoje polovine i na taj način redovno remetio protivničku koncepciju odbrane na način na koji prije nije viđen.

Svi su navikli na brazilske majstore Pelea, Didija, Vavu, Garrinchu... i svi su imali spremne defanzivne zamisli kada oni imaju loptu u nogama. No, kada Beckenbauer krene s loptom u napad, defanzivci su izgledali nemoćno kao sada kada Messi krene da dribla.

Beckenbauer je na vrhuncu moći početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća izgledao nezaustavljivo.

Nosio je Bayern do tri uzastopne titule prvaka Evrope 1974., 1975. i 1976., no posebno impresivan je bio kada je nosio "četvorku" u dresu reprezentacije Zapadne Njemačke.

Nakon što je u finalu Svjetskog prvenstva 1966. sa Zapadnom Njemačkom osvojio srebro nakon "fantomskog" gola Geoffa Hursta, na Svjetskom prvenstvu 1970. godine u polufinalu protiv Italije, utakmici koja je proglašena "utakmicom stoljeća", je prilikom jednog od svojih karakterističnih prodora pao i dislocirao rame.

No, ostao je na terenu i igrao sa bandažom koja mu je fiksirala desnu ruku za tijelo. Italija je to iskoristila na najbolji mogući način i slavila sa 4:3 nakon produžetaka.

Nakon tog Svjetskog prvenstva na kojem su Nijemci osvojili treće mjesto kapiten Uwe Seeler je završio reprezentativnu karijeru, a selektor Helmut Schön je kapitensku traku povjerio tada 25-godišnjem Beckenbaueru.

Rezultat? Već na Euru 1972. godine Nijemci su se okitili prvim zlatom u svojoj historiji, a Beckenbauer je postao prvi defanzivac u historiji koji je dobio Zlatnu loptu.

Dvije godine kasnije u finalu Svjetskog prvenstva nasuprot Nijemaca su se nalazili moćni Nizozemci.

Po mnogima najbolja ekipa tog doba je predvođena Johannom Cruyffom bila izraziti favorit, no Beckenbauer se pobrinuo da "totalni nogomet" postane bezidejan nogomet.

Kaiser je "strpao u džep" Cruyffa, a sjajnim dugim loptama i iznošenjem lopte na protivničku polovinu je pravio nezamislive probleme Nizozemcima. Nijemci su slavili sa 2:1 i uz evropsko vezali i svjetsko zlato i na taj način postali prva ekipa kojoj je to pošlo za rukom, a Beckenbauer je prvi podigao novi trofej Svjetskog prvenstva jer su Brazilci četiri godine ranije u trajno vlasništvo dobili trofej Julesa Rimeta.

Nakon srebra na Euru 1976. godine i druge Zlatne lopte 31-godišnji Beckenbauer je objavio kraj reprezentativne karijere, a napustio je i Bayern, te je otišao u SAD.

Amerikanci su tada radili ono što sada Saudijci rade. Mnoge velike zvijezde su stigle u tadašnji NASL, a Beckenbauer je zaigrao s Peleom u New York Cosmosu i osvojio titule prvaka 1977., 1978. i 1980. godine.

Sa 35 godina se vratio u Njemačku, a kao 37-godišnjak je vodio Hamburg do titule prvaka Njemačke 1982. godine, nakon čega je oproštajnu sezonu odradio u SAD-u u dresu Cosmosa.

Samo godinu dana nakon završetka karijere imenovan je za selektora Zapadne Njemačke.

Selektor Jupp Derwall je nakon razočaravajućeg Eura 1984. godine i ispadanja u grupnoj fazi dobio otkaz, a njemačka javnost je bila jednoglasna - željeli su Kaisera na čelu nacionalnog tima jer u njihovim očima ih je samo on mogao vratiti na svjetski i evropski vrh.

Beckenbauer je doveo Nijemce do finala Svjetskog prvenstva 1986. godine, no čak ni genije poput Kaisera nije mogao zaustaviti silu u liku Diega Maradone.

Beckenbauer je želio od Lothara Matthäusa napraviti sebe, i ma koliko on bio vrhunski defanzivac, nije uspio spriječiti Malog zelenog da u 84. minuti sa svoje polovine terena uposli Jorgea Burruchagu koji je pogodio za 3:2 i titulu prvaka svijeta.

Uslijedio je Euro 1988. godine i ispadanje od Nizozemske u polufinalu, no javnost je i dalje bila na Kaiserovoj strani, a to im se isplatilo 1990. godine.

Nijemci su na Svjetskom prvenstvu u Italiji do finala u šest utakmica primili samo pet golova, a u borbi za trofej ponovo su ih čekali Maradona i Argentina.

Ovaj put Beckenbauer je naučio na svojim greškama. Maradonu više nije čuvao samo jedan igrač, već je uveo princip timske odbrane. Epilog? Argentinci su imali samo jedan šut u okvir gola, a Nijemci su slavili sa 1:0 pogotkom iz penala Andreasa Brehmea u samom finišu utakmice.

"Ni u jednom trenutku nije bilo dileme ko će pobijediti. Svih 90 minuta smo napadali, a oni nisu imali nijednu šansu. Penal nije odlučio utakmicu jer bismo pobijedili i bez njega, pa čak i u produžecima. Realno, trebalo je biti 3:0", rekao je Beckenbauer nakon što je osvojio titulu prvaka svijeta kao igrač i selektor.

Nakon tog podviga odlučio je napustiti selektorsku poziciju i posvetiti se kratkoj, ali izuzetno uspješnoj trenerskoj karijeri.

Vodio je Marseille od 1. septembra do 31. decembra 1990. godine i postavio je temelje ekipe koja će osvojiti titulu prvaka Francuske i viceprvaka Evrope, no napustio je klub zbog neslaganja s kontroverznim predsjednikom Bernardom Tapieom.

U dva navrata je vodio Bayern i donio im dva trofeja, titulu prvaka Njemačke 1994. i Kup UEFA 1996., te je iznenada odlučio da prekine trenersku karijeru sa samo 51 godinom i posveti se poslovima u upravi Bayerna i vodstvu Nogometnog saveza Njemačke.

Krajem prošlog desetljeća se povukao sa svih funkcija u nogometu nakon što je osumnjičen da je učestvovao u namještanju dodjele organizacije Svjetskog prvenstva Kataru i skoro u potpunosti se povukao iz javnosti.

Posljednjih godina je imao mnogo zdravstvenih problema. Dva puta je operisao srce, ugrađen mu je umjetni kuk, a bolovao je i od Alzheimerove bolest koja se značajno pogoršala, te je preminuo u nedjelju u 79. godini u svom domu dok je spavao.

Beckenbauer će ostati upamćen kao čovjek koji je promijenio nogomet i pokazao da i defanzivci mogu biti ključni nogometaši timova. Takoreći, bio je preteča modernih defanzivaca, no ni danas ne postoji igrač koji je mogao prelaziti iz faze odbrane u napad poput njega.

Ako gledamo nogometnu historiju, nije pogrešno zaključiti da je Beckenbauer najveće nogometno ime kada se gleda igračka i trenerska karijera sveukupno.