Analiza / Engleska je profitirala iz grešaka nedovoljno hrabrog Velsa, "jokeri" su lekcija i Hodgsonu
U najavi ovog susreta bilo je zanimljivo prognozirati kako uobičajeni formacijski raspored Velsa 5-3-2/3-5-2 koji u posljednjoj fazi odbrane često zna postati 5-4-1 može parirati Engleskom forsiranju formacije 4-3-3.
Formacija s pet odbrambenih igrača u zadnjoj liniji je ona koja se najčašće koristi za neutralisanje napadačkih ideja stvaranja viška na krilnim pozicijama, jer uz jednog pripadajućeg veznog igrača, primjerice, na lijevoj strani dođe još bek i štoper, a nekada još neko stigne u pomoć, što je za početak dovoljno za neutralisanje početne ideje protivnika.
Mislio sam da klasična velška odbrambena ideja odlično može parirati onome što Roy Hodgson izvodi na drugoj strani i to se na kraju i ispostavilo kao tačno.
Englezi kao s Rusima, Velšani s tri nova imena
Roy Hodgoson bez obzira na nedorečenosti i nepovoljan rezultat iz prve utakmice nije baš ništa mijenjao, već je vjerovao ranije uigravanom rasporedu koji u srcu veznog reda ima dvije mlade zvijezde Tottenhama Erica Diera i Dele Allija te "strano tijelo" Waynea Rooneya, nekad sjajnog napadača Manchester Uniteda, koji kako vrijeme odmiče postaje sve pozicijski nedorečeniji i izvedbeno neuvjerljiviji.
U napadu i dalje bez obzira na sveopštu medijsku hajku nije bilo Jamieja Vardyja, heroja iz minule šampionske sezone Leicestera.
Za razliku od kolege s druge strane, Chris Coleman je imao čak tri izmjene. Na gol se poslije problema s leđima vratio prvi golman Hennessey, u sredinu terena je ušao Ledley, a naprijed je umjesto Georgea Williamsa zaigrao strijelac iz prve utakmice Robson-Kanu.
Englezi su u svojim problemima i nedorečenostima izvršili takvu zamjenu teza, da su pred ovu utakmicu, a i većim dijelom nje, svi gledali na bekove Walkera i Rosea, kao najjače oružje koje oni imaju, a realno je to trebao biti najveći upitnik ovog sastava.
Hodgson je ovaj put pristup iz prve utakmice dijelom dogradio zanimljivom opcijom u kojoj se kod pozicijskog napada Kane izvlačio u vezni red, probajući tako navući nekog od trojke velških stopera, a prazan prostor koji ostaje napadali su Dele Alli ili neko od krila, Sterling ili Lallana, postajući meta neke od dugih lopti iz zadnje linije ili od Rooneya koji se vraćajući po loptu pretvarao u glavnog playmakera ove ekipe.
Naravno da je opcija bila i da sam Kane primi loptu, pa da on odigrava kao svojevrsna "matinela", ali su velški stoperi u tim situacijama najčešće nastojali faulirati samog Kane i na taj način zaustavljati napade Engleza.
Trougao na krilu kao glavna ideja
Naravno, kod Engleza smo vidjeli i ponavljanje ideja iz prve utakmice s Rusima, kad su najčašće željeli stvarati višak na krilu kada bi nastojali formirati trougao od veznog igrača, krila i beka koji bi utrčavao s te strane.
Utakmica nije ponudila ništa od onog što nismo očekivali. Vels je prepuštao loptu Englezima, probajući kroz svoju miks formaciju u kojoj dominira pet igrača u liniji kad je ekipa u zadnjoj fazi odbrane i mobilnost bekova, Guntera i Taylora, u momentima kad njihov tim osvoji loptu. Bale je bio centralno postavljen, Robson-Kanu je nastojao iskoristiti svoju fizičku moć u odnosu na engleske štopere, a jedini igrač s uslovno rečeno više slobode u igri bio je Aaron Ramsey.
Arsenalova zvijezda stizala je biti stalno u kadru TV režisera i to na najrazličitije načine. Jednom je zaustavljao Walkerov prodor po desnoj strani, da bi samo minut kasnije na suprotnoj strani terena probao biti pas opcija svom desnom beku Gunteru. Ostatak društva u veznom redu Velsa (Allen i Ledley) držali su svoje pozicije kao dupli "holderi" ispred zadnje linije.
Jednostavan plan Velsa
Velšani su dobro zatvarali sve prilaze gol dok su se zonski branili ispred Hennesseyja, a najopasnija prilika Engleza iz prvog dijela dolazi iz jednog od hrabrijih izlazaka visoko, gdje Kane dobija zračni duel i hvata zadnju liniju protivnika izuzetno visoko i ranjivo za brza krila Engleza.
Vels je prijetio iz tranzicije kroz sredinu, naravno preko Balea, što je tjeralo Engleze da se skupljaju i ostavljaju obilje prostora po bokovima. Gunter i Taylor bili su igrači programirani da iskoriste tu činjenicu.
Zabili su za vodstvo u vrijeme kako su nas stari sportski komentatori učili da je najbolje ili po protinika najgore, u smiraj prvog poluvremena. Bale je zabio s parkinga, gurajući Joea Harta u ralje engleskih kritičara, javnosti i žute štampe.
Jokeri s klupe donose preokret
Kad je vidio da je vrag odnio šalu, Hodgson je u drugi dio krenuo s dvije promjene. Sturridge i Vardy ušli su umjesto Kanea i Sterlinga, što nije značilo posebna taktička pretumbavanja (eventualno više promjena strana, što je skoro izostalo u prvom dijelu), već samo unos više energije u prednju liniju i potraga za nekim "lucky punch" efektom.
Hodgsonu se izmjena brzo isplatila jer je iz jedne gužve pred velškim golom, upravo dugo očekivani Vardy zabio izjednačujući gol, trebalo mu je samo 11 minuta. Jedno od osnovnih pravila života i sporta je da igraš na kartu koja prolazi, odnosno igrača u velikoj formi.
Velšani su u drugom dijelu bili pasivniji, dok su energični Englezi kojima je gorilo pod nogama, često bili neposredno pred Hennesseyjem. Odbrana se skupljala i postajala 5-4-1 sa samo Baleom ispred nje koji bi eventualno poslužio kao opcija za kontru ili češće samo za zadržavanje lopte.
I trećom izmjenom Roy Hodgson je mijenjao samo ljude u prednjoj liniji svoje ekipe, nastojeći zadržati energiju i snagu koju su Englezi imali u drugom dijelu. Umjesto Adama Lallane, ušao je mladi Marcus Rashford.
Kad smo već vidjeli još jedan remi i kad su reporteri na stadionu u Lensu već smišljali naslove u kojima dominira podjela bodova, Englezi su došli do pobjede. Vječno povrijeđeni napadač Liverpoola primio je jednu loptu na dvedesetak metara od gola, odigrao prema Vardyju i Dele Allju, velška obrana je kasnila za pola sekunde u svakom startu, a onda je nakon nekoliko sekundi cijela engleska klupa na korneru proslavljala gol koji ih je spasio patnje i vjerovatno plasirao u naredni krug.
Englezima je na kraju ostalo još više nepoznanica nego prije ove utakmice, jer pobijedili su kažnjavajući propuste Velšana, a ne kroz kvalitet vlastite ideje i izvedbe na terenu. Hodgson može biti sretan činjenicom da su "jokeri" s klupe bili ti koji su presudili, ali zar i to nije indikator da nešto sa početnim planom nije uredu. Coleman je s druge strane svjestan da je iz ove utakmice mogao izvući mnogo više, ali za to više treba i prikazati dodatni kvalitet ili višak hrabrosti, odnosno rizika.
