Djeco, dođite ovamo, vidite li onu kuću? Tu je rođen Asim Ferhatović!

Pokazivao je prstom preko užarenog crvenog crijepa starogradskih krovova na kojima su sjene igrale neku svoju ljetnu igru, prema kuli na Kovačima. Tu, skoro uz zid vratničkog bedema, nadžidžale su se kuće i stvorile onaj prepoznatljivi mozaik mahale s uređenim avlijama i prelijepim đulistanima od kojih vam zaostaje dah.

• U toj vam je, djeco, kući živio Hase. Niko nikada nije igrao lopte kao on. Mogao je predriblati čitavu protivničku ekipu i zabiti gol. Jednom smo slušali utakmicu na moru, a kada je spiker rekao da je Hase slomio prečku na Grbavici, tranzistor je završio među ribama. Hase je, djeco, vrtio protivnike loptom u nogama na komadu trave koja može stati, eno, u onu saksiju na prozoru.

Dječaci su se propinjali na prste, pokušavali što bolje izoštriti sliku u očima i kao da su očekivali da će, ukoliko se baš potrude da bolje vide, negdje u daljini ugledati i Haseta. Kasnije će saznati da je čuvena priča o polomljenoj prečki od siline Hasetovog udarca nešto drugačija od one koju su čuli, ali tada je bila savršena, baš onakva kakva je i trebalo da bude. Sutra, kada su ponovo zaigrali "fuce" u mahali, svi su imali još po jednu priču o Hasetu iz bogate riznice uspomena njihovih deda. Sasvim je sada nebitno da li su one istinite ili ne, kroz priče o Hasetu učili su o svojoj mahali, svom gradu i, najvažnije, o tome šta znači biti insan.

Ne mogu, brate, ja igrati za novac

A koliki je Hase insan bio najbolje oslikava priča o utakmici na kojoj se desio čuveni trenutak u vezi s prečkom. Sarajevo je gostovalo na Grbavici kod nikada boljeg gradskog rivala Željezničara. Ekipa s Grbavice bila je trećeplasirani tim na tabeli Prve savezne lige Jugoslavije i čak i oni najoptimističniji navijači Sarajeva nisu vjerovali u pobjedu. Trebala je to biti posljednja Hasetova utakmica za Sarajevo...

Nogometni velemajstor dobio je prije početka duela na Grbavici cvijeće od kluba s Koševa, ali i od komšija s Grbavice. Stadion je skandirao "Hase, Hase, Hase", a Ferhatović je postigao pogodak za 1:0. Malo je pretjerao u slavlju, rukama se objesio za prečku i pomjerio stative gola iz težišta. Prekid je trajao 3-4 minute, a onda je nastavljena utakmica u kojoj je Sarajevo pobijedilo 3:2. Tako je nastala čuvena priča o prečki koja je pukla od siline Hasetovog udarca.

Nakon tog susreta Ferhatović je napustio svoju mahalu, svoj grad i svoj klub. Karijeru je nastavio u redovima velikana iz Istanbula Fenerbahčea, ali se na Bosforu zadržao svega nekoliko mjeseci. Nije mogao bez svoje mahale, svoje čaršije, svog Sarajeva... Nije mogao prihvatiti pravila koja su već pokucala na vrata nogometa, a u kojem je sve manje virtuoza s loptom.

"Ne mogu, brate, ja igrati za novac i slušati kako trebam igrati. Hvala im. Bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu igrati samo u Sarajevu", rekao je Hase, napustio Bosfor i vratio se u grad na Miljacki.

Naprosto - jedinstven

Hase nije bio samo majstor nogometa kojem je i veliki Dragan Džajić, kako je to sam priznao, zavidio na driblingu i lakoći igranja, nego i veliki čovjek, kako bi to u Sarajevu jednostavno objasnili - insan. Jedan od njegovih najvećih protivnika na nogometnom terenu svakako je bio vjerovatno najbolji jugoslavenski golman svih vremena Vladimir Beara, a njegove riječi imaju posebnu težinu.

"Ja ne znam hoću li reći nešto novo ako kažem da je Asim Ferhatović Hase bio čovjek iz bajki. Naprosto - jedinstven! I kod nas u Splitu prepričavani su primjeri njegove dobrote, plemenitosti, spremnosti da pomogne svakome u nevolji. Znam ga i kao velikog šarmera, uvijek vedro raspoložena, spremna na šalu, druželjubivoga. S njim se moglo o mnogo čemu razgovarati, a ono što me oduševljavalo kod njega bila je jednostavnost i nevjerovatna skromnost. Imao je mnogo prijatelja i kod nas u Splitu. A Asim Ferhatović Hase kao nogometaš? Bio je igrač svjetske klase. Nikada se nisam mogao načuditi selektorima bivše reprezentacije Jugoslavije što ga nisu uvrštavali u najbolju selekciju. Ne znam šta je još morao uraditi s loptom da bi im bio na oku. Nažalost, to je bila sudbina još nekih velikih igrača iz takozvane unutrašnjosti", rekao je Beara, a zapisao Stjepan Kljuić u knjizi - "Ferhatović, majstor driblinga".

Hase je zaista bio nogometni virtuoz čiji se potezi s loptom i danas prepričavaju, ali više od svega Hase je bio insan. Hase je bio Tito, baš kao u pjesmi Zabranjenog pušenja. A kada vam u Sarajevu kažu da ste Tito, to je vjerovatno jedan od najljepših komplimenata koje možete dobiti.

Oni dječaci s početka priče danas su odrasli ljudi koji više ne sanjaju o svjetlima reflektora i driblinzima pred punim stadionom, danas žele biti samo insani kakav je bio Hase, a njihovim sokakom za "bubamarom" trče neki novi klinci... Odbijaju loptu o ćerpić one iste kuće na kojoj više nema krečom iscrtanih bijelih linija, a kada lopta dođe do dječaka koji su danas odrasli ljudi, spustit će nogu na nju, baš kao kad su je laganim pokretom probacivali kroz noge protivnika, zaustaviti igru i reći:

• Djeco, dođite 'vamo. Vidite li onu kuću dole? Tu je rođen Asim Ferhatović Hase...

Na današnji dan, 1933. godine, u kući koja se smjestila tik uz vratničke bedeme. A u subotu će se navršiti 33 godine otkako najveći majstor driblinga više nije među nama, ali će uvijek biti s nama i u nama, jer legende i njihova dobrota nikada ne umiru...