Diego Maradona danas slavi 60. rođendan: Kontroverzni genije kakvog svijet nije vidio

Ne postoji osoba na svijetu koja na spomen njegovog imena nema već formirano mišljenje koje je u potpunosti polarizovano.

Za neke ljude, a stopostotnu populaciju Argentine Diego je genije, heroj, najbolji nogometaš koji je hodao Zemljom. Za druge je on narkoman, čovjek koji je uzalud protraćio svoj talenat i adekvatan primjer koji se u rječniku može naći pod pojmom "autodestruktivac".

Kažu da je istina uvijek negdje na sredini, no u ovom slučaju obje tvrdnje su, ma koliko to paradoksalno zvučalo, tačne.

Maradonina karijera se može slobodno podijeliti na dva segmenta: reprezentaciju i klubove. A zajedničko za oba je da ima strelovit uspon do vrha i još strmoglaviji pad na dno.

Rijetko koji Evropljanin je mogao gledati Maradonu kako igra krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća u Argentini, no srećom danas se mogu naći rijetki snimci Diega dok je igrao za Argentinos Juniorse, a potom i za Bocu.

Već tada se vidjela njegova genijalnost koja prevazilazi sam pogled na statistiku. Iako je debitovao sa samo 17 godina za Argentinu, selektor Cesar Luis Menotti ga nije uvrstio na spisak igrača za Svjetsko prvenstvo 1978. godine. Razlog? "Premlad je".

Argentina je, mnogi su govorili na Maradoninu nesreću osvojila Svjetsko prvenstvo koje su i organizovali na krilima Marija Kempesa. Više niko nije preispitivao Menottijevu odluku da Diega ne uvrsti na spisak igrača.

Diego je bio razočaran, ali je na kraju selektorovu odluku odlučio pretvoriti u motivaciju. Prešao je u Bocu, zabio 28 golova u 40 utakmica i Menotti ga je poveo na Svjetsko prvenstvo 1982. godine u Španiji.

Na tom prvenstvu u svakoj utakmici protivnički igrači su ga žestoko udarali, često i bez da se sudija oglasi, a Argentina je ispala u četvrtfinalu od Brazila.

Prešao je u Barcelonu za tadašnji svjetski rekord od 7,6 miliona dolara, a dvije sezone na Nou Campu osim majstorija i 38 golova iz 58 nastupa obilježili su i borba s hepatitisom, strahovita povreda kada mu je Andoni Goikoetxea slomio skočni zglob, ali i skandalozno ponašanje van terena. Maradonina mračna strana je tek počela izlaziti na vidjelo, ali to je bila tek uvertira za ono što će uslijediti.

Posljednju utakmicu za Barcu odigrao je 1984. godine u finalu Kupa kralja protiv Athletica. Oprostio se, naravno, na neslavan način.

Igrači baskijske ekipe su tokom čitavog susreta krvnički udarali Maradonu, navijači su ga rasistički vrijeđali, a onda je Diegu "pao mrak na oči" i nastala je opća tučnjava.

Barci je bilo dosta i prodala ga je Napoliju koji je tada bio prosječan italijanski prvoligaš. Naravno, i taj transfer je bio novi rekord - 10,5 miliona dolara.

Argentinu je pred Svjetsko prvenstvo 1986. zadesila smjena generacija, Maradona je dobio kapitensku traku i na turnir u Meksiko Gaučosi su otišli već unaprijed prežaljeni u domovini. Jer, ma koliko Maradona bio genijalan nogometaš, ne može sam osvojiti Mundijal.

Maradona je dokazao da može. Ne samo da je vodio Argentinu do titule sa pet pogodaka i pet asistencija, već je to uradio sa stilom. Teško je naći osobu na planeti da ne zna za dva pogotka protiv Engleske u četvrtfinalnoj pobjedi 2:1.

Upravo ta dva pogotka najbolje sumiraju i čitavu Diegovu karijeru. "Božija ruka" za 1:0 - nešto najsramnije što nogomet može ponuditi i pogodak za 2:0 - nešto najljepše što se ikada desilo na zelenom terenu.

"Božija ruka" se dogodila u 51. minuti. Maradona je kenuo na skok sa engleskim golmanom Peterom Shiltonom, a pošto je shvatio da nema šanse postići pogodak glavom, odlučio je rukom udariti loptu što je promaklo sudijama i Argentina je povela. Poslije utakmice Maradona je izjavio da je pogodak bio postignut "malo glavom Maradone, a malo Božijom rukom".

Englezi se nisu ni oporavili od šoka, a četiri minute kasnije su gubili sa 2:0. Diego je primio loptu na svojoj polovini terena, a Peter Beardsley, Steve Hodge, Peter Reid, Terry Butcher, Terry Fenwick i golman Peter Shilton su izgledali kao čunjevi oko kojih je Maradona vozio slalom. Pogodak koji je proglašen za najljepši svih vremena na svjetskim prvenstvima.

Kada je 29. juna 1986. u Mexico Cityju podigao trofej namijenjen prvaku svijeta, Maradona je ispunio svoj san i od tog trenutka njegova karijera je polako krenula nizbrdo.

Ostao mu je još jedan cilj. Ako je sa prosječnim saigračima Argentinu napravio svjetskim prvakom, vjerovao je da i od Napolija može napraviti prvaka Italije.

Kada mu je i to pošlo za rukom 1987. godine Maradona je imao cijeli svijet na dlanu. Odveo je Napoli i do titule Kupa UEFA i još jednog Scudetta 1990. godine, no već je tada bio u raljama mafijaške organizacije Camorra. Kokain, prostitutke, provodi do ranih jutarnjih sati, nedolasci na treninge... sve je to bila Diegova svakodnevnica.

Jedini izlaz iz tog pakla je bila reprezentacija. Argentina je u Italiji 1990. na Svjetskom prvenstvu stigla do finala gdje je poražena od Njemačke 1:0 iz sumnjivog penala u finišu susreta.

Maradona, koji je u Napoliju redovno od saigrača tražio da daju urin za testove na doping, je 1991. godine dobio 15-mjesečnu suspenziju zbog kokaina, a godinama poslije je počeo tvrditi da mu je Camorra to smjestila.

Diego je izgubio bitku sa slavom, motiv za igranjem nogometa, a posljednji ekser u nogometni kovčeg sebi je zakucao na Mundijalu 1994. godine u SAD-u.

Od kraja SP 1990. do početka SP 1994. je odigrao samo tri meča, a stigao je u SAD kao 34-godišnjak iz Newell'sa koji je nakon odlaska iz Napolija jednu sezonu proveo u Sevilli.

U pobjedi protiv Grčke Maradona je postigao pogodak i potom ga otišao proslaviti pred kamerom. Maradona je imao luđački pogled. Toliko luđački da su ga odmah testirali nakon meča. Naravno, pao je na doping testu i dobio je još jednu 15-mjesečnu zabranu igranja.

Na taj način je kompletirao je hat-trick: najsramniji pogodak, najljepši pogodak i najskandaloznija proslava pogotka na svjetskim prvenstvima.

To je bio 91. i ujedno posljednji Maradonin nastup za Argentinu.

Magija je nestala, a od Malog zelenog je ostala samo ljuštura. Ipak, Boca je prihvatila svog raskalašenog sina nazad u svoje okrilje i nakon tri ispodprosječne sezone u kojima je odigrao samo 31 utakmicu završio karijeru u 38. godini.

Kako to obično biva, trenerska karijera velikih nogometaša u 99 posto slučajeva je prosječna ili ispodprosječna. Ruku na srce, nikada veći nogometaš od Maradone i nije uplovio u trenerske vode. Imao je hrabrosti da stavi sav svoj ugled na kocku i nije se proslavio. Ali to je Diego - ili će uspjeti ili razočarati. Sredine nema.

Što se tiče njegovog mjesta u nogometnoj historiji, čak ni svi skandali koje je napravio tokom karijere nisu mogli zasjeniti njegovu genijalnost na zelenom terenu.

Maradona je doslovno božanstvo u Argentini. Ima svoju crkvu, a za svakog stanovnika Argentine je doslovno uvreda kada se postavi pitanje "Maradona ili Messi?".

I ne samo da je Maradona najbolji za Argentince. FIFA je 2000. godine održala glasanje za najboljeg nogometaša stoljeća, a Maradona je pobijedio sa čak 53,6 posto glasova. Drugoplasirani Pele je dobio samo 18,53 posto glasova.

FIFA je shvatila da za organizaciju nije baš najbolja reklama da im kontroverzna pojava poput Maradone bude zaštitno lice.

Stoga su odlučili da naprave još jedan izbor u kojem će učestvovati stručnjaci koji su Peleu dali 72,75 posto glasova, te je FIFA organizovala ceremoniju dodjele na kojoj su dali dva priznanja.

Naravno, Maradona ne bi bio Maradona da nije i tu napravio skandal. Primio je svoju nagradu i potom napustio objekat ne želeći sačekati Pelea da dobije svoju.

Voljeli ga ili ne, pojava poput Maradone koja je polarizovala čitav svijet se sigurno više nikada neće pojaviti. Jer Mali zeleni više ne dolaze na Zemlju.