sport
0

Marijan Beneš: Ne odustajem od boksa!

Sarajevo-x.com
Iako u 50-im godinama, sa povredama koje su ostavile dugotrajne posljedice na njegovom tijelu, Marijan Beneš ne odustaje od boksa. Teško stoji na jednom mjestu, jedva razumljivo govori, ali za boks to mu i dalje nije prepreka.

Piše: Asim Bešlija

Bivši jugoslovenski prvak te osvajač brojnih medalja u svijetu, ovaj Banjalučanin vratio se u svoj grad i prije šest mjeseci pokrenuo školu boksa za mlade talente. Prema vlastitim riječima, ne želi dopustiti da njegovo znanje ostane u njemu već ono što zna da prenese na druge koji bi jednog dana mogli ponoviti njegovu slavu. A, oni koje trenira zaljubljeni su u boks, u svojim 20-im imaju velike ambicije a u Marijanu Benešu vide čovjeka koji će im pokazati put.

Zvijezda ostaje zvijezda

Na prostorima bivše Jugoslavije bilo je kao pravilo da malo ko smije ući u ring nasuprot Marijanu Benešu jer je važio za neprevaziđenog nokautera. Iako je bio tako dobar, on nikada nikoga nije ozbiljno povrijedio. Drugi njega jesu. 26 puta je imao slomljene prste na rukama, podlakticu a vid na jedno oko je izgubio poslije meča sa Sandijem Torezom u Zenici.

Što se nagrada tiče, bio je deveterostruki prvak bivše republike BiH, četiri puta prvak Jugoslavije, pobjednik 'Meča šampiona', osvajač 'Zlatnog gonga', 'Čelične pesnice', 'Oskara'. Šire u Evropi bio je amaterski prvak 1973.godine, a te godine je sa banjalučkom Slavijom osvojio i klupsko prvenstvo Jugoslavije.

Veseli brijeg, Romi i boks

Marijana Beneša pronalazimo u banjalučkom naselju Veseli brijeg u objektu koji pripada Udruženju Roma. Tu je smještena njegova dvorana u kojoj vodi malu školu boksa. I danas, iako već u starosti, zajedno sa svojim učenicima, uradi 100 različitih sklekova kao zagrijavanje za trening. Oznojena čela, otpuhivanje i stalna vježba su u prostoriji jer Marijan traži puno a mladići bez pogovora ispunjavaju sve što on kaže.

'Boks je u meni. Od moje desete godine života ja se družim s boksom. Ja volim boks i volim da pokažem mnogo toga što znam, posebno mladim ljudima', priča nam Marijan.

Otvaranje ove škole i treniranje ga zapravo održavaju u životu. Iako je u penziji, kaže da ne želi živjeti penzionerskim životom.

'Ne znači da, ako sam penzioner, moram samo da spavam. Bilo bi žalosno da ono što stvarno znam, da ne prenosim na druge, da educiram mlade momke. Imao sam jednu fintu koju čitav svijet pamti a ona je bila jako prosta. Sve je to dio boksa a sekunda je u boksu predugačka i svaka sitnica je veoma važna', kaže Marijan.

I nije slučajno da je odabrao da njegova škola bude smještena u romskom naselju. I oni su normalni ljudi, napominje Marijan, i ja ne dozvoljavam da se prave razlike. Stoga mu je namjera da svoje učenike u potpunosti obrazuje, ne samo u onome što je boks sam po sebi. On stvari koje se i čine nemogućim, pretvori u moguće, kako sam kaže, i time svojim ponašanjem njima predstavlja primjer.

Iz pepela ka prvom mjestu

Nije slučajno ni to što je Marijan Beneš svojoj školi dao ime 'Feniks'. Nešto što je nestalo iz ničega, nastaje zahvaljujući napornom radu i volji. Kaže nam da nije sve u parama i da se nada da će biti ljudi koji će uložiti u boks jer će im se to poslije sigurno vratiti. A, ima li talenata u koje će se ulagati?

'Ima talenata ali nažalost samo par momaka. Imamo jednog malog koji ima svega devet godina. Mali će biti šampion svijeta', tvrdi Marijan dodajući da ima još par momaka koji još ne znaju hodati ali koji će to naučiti.

Marijan Beneš ne odustaje, rušeći granice i dalje. Po prvi put na ovim prostorima u njegovoj školi i žene će moći trenirati boks.