Specijal / Svi su zakucavali, samo je on zaista letio: Au revoir, Vince!
Teško da može postojati. Jer ono što je Carter radio na svom vrhuncu je nešto najljepše što igra pod obručima može ponuditi.
Lijepo je vidjeti izrađene akcije, napadačke i odbrambene šeme, "mušku" igru na granici faula, ali kada se Vince odrazi vrijeme se zaustavi. Još ako neka hrabra momčina ima ono što Latinoamerikanci zovu cojones pa ga pokuša izblokirati, jedno je zagarantovano - mnogi klinci će dobiti poster koji će krasiti njihove sobe.
Tako sličan Jordanu, a tako potpuno različit
Nikada nijedan igrač nije bio sličniji Michaelu Jordanu na jedan, a istovremeno nikad suprotniji od njega na drugi način.
Do pojave Jordana Julius Erving je bio smatran najboljim i najatraktivnijim zakucavačem u historiji. No, MJ je odmah u svojoj rookie sezoni sviju uvjerio u suprotno. Nije mu dugo trebalo da mu dodaju epitet "leteći". I zaista je Air Jordan letio terenom.
No, Carter, koji je isto kao i Njegovo leteće visočanstvo igrao na koledžu North Carolina, je svojom pojavom natjerao ljude da zaborave i na MJ-a. Eksplozivnost, odraz, kreativnost... Znate sve što je Jordan imao kada su zakucavanja u pitanju? Sve je to sjajno, ali kada opisujemo Cartera, to sve moramo udvostručiti. Barem udvostručiti.
S druge strane novčića nalazi se Carterov karakter. On jednostavno nije imao "jordanovsku" glad za pobjedom. Neki će otići toliko daleko i reći da je bio choker. Ni to ne bi bilo pretjerano.
Kada se saberu regularna sezona i play-off čovjek je odigrao ukupno 1.629 utakmica u NBA ligi i postigao 27.321 poena. Koliko od tih silnih poena su bili šutevi za pobjedu? Teško da bi se uspjeli izbrojati na prste jedne ruke.
Jednostavno, Carter nije bio clutch igrač. Ili, tačnije - nije ni želio biti.
"Volio sam igrati košarku. Tokom svih 22 godine sam igrao jer sam volio biti na terenu. Želio sam da publika uživa dok me gleda i da me cijeni zbog toga. Drago mi je da sam u tome uspio i zbog toga mi je lako otići", rekao je nakon svoje posljednje utakmice u karijeri koja je završena na poseban način.
Simbolika posljednjeg šuta u karijeri
U Atlanti je 11. marta ove godine gostovao New York, a prije utakmice NBA liga je objavila da se sezona prekida nakon što je ustanovljeno da je Rudy Gobert zaražen kroonavirusom.
Ostalo je 19 sekundi do kraja produžetka, Atlanta je gubila a potom su navijači počeli skandirati Carterovo ime. Trener Hawksa Lloyd Pierce je ubacio Cartera u igru. Šest sekundi kasnije Trae Young je ostavio loptu Carteru na vrhu reketa, igrači Knicksa su stali a Vince je, umjesto oproštajnog zakucavanja odlučio šutirati trojku. I ušla je kao kap.
Carter je na taj način savršeno sublimirao svoju karijeru, odnosno način na koji je igrao tokom 22 godine. U ligu je ušao kao nevjerovatan atleta. U prvoj sezoni je 91 posto šutirao za dva i samo 9 posto za tri poena, a čak 27 posto se radilo o zakucavanjima.
Kako je bivao stariji tako se broj zakucavanja sve više smanjivao, a broj pokušanih trojki sve više povećavao. U posljednje dvije sezone čak 68 posto šuteva koje je uputio bili su za tri poena.
Od ispodprosječnog šutera (28 posto ubačenih trojki u rookie sezoni) postao je vrhunski trojkaš, te je karijeru završio sa ukupno 37% pogođenih trojki. Transformacija u punom smislu.
Odbio "ganjati" prstenje. Koliko bi ih to uradilo?
Iako je igrao do 43. godine, Carter nije to radio kako bi stigao do šampionskog prstena. A imao je priliku.
Prije nekoliko godina Golden State Warriorsi su mu ponudili mjesto u ekipi koja je tada bila dominantna. Carter im se uljudno zahvalio jer nije želio biti upamćen kao ring chaser.
Bio je svjestan da je propustio svoje prilike da kao zvijezda ekipe stigne do titule i nije mu se svidjela ideja da u poznim igračkim godinama ganja prsten po svaku cijenu.
Jednostavno, izabrao je drukčiji put. Odlazio je u ekipe koje su bile među najslabijim u ligi kako bi svoje bogato znanje prenosio na mlade igrače Sacramenta, Memphisa i Atlante. Koliko ljudi bi bilo spremno na to?
Zbog njega je Kanada sada u samom vrhu
Uostalom, kada je odlučio da je pravo vrijeme da napusti North Carolinu, otšao je u ekipu bez ikakvih uspjeha. Birali su ga Golden State Warriorsi i odmah ga zamijenili sa Torontom koji je birao njegovog saigrača sa koledža Antawna Jamisona.
Toronto je igrao tek treću sezonu u NBA ligi, a košarka je u Kanadi bila skoro pa amaterski sport. No, dolaskom Cartera, momka koji je još u srednjoj školi Mainland svojim zakucavanjima privukao pažnju javnosti, percepcija košarke u Kanadi kao polurekreativnog sporta se promijenila.
Kada je dolazio dvorana je bila poslovično poluprazna, no nakon što se gradom proširila priča da ima jedan mali koji zakucava nenormalno a zovu ga "Air Canada", ubrzo se tražila karta više, a košarka je došla tik do hokeja na ledu po popularnosti u ovoj sjevernoameričkoj zemlji.
Zbog Cartera stotine hiljada dječaka je počelo trenirati košarku, a rezultate toga vidimo danas. Kanada je sa Andrewom Wigginsom, Tristanom Thompsonom, Jamalom Murrayem, Coryjem Josephom, Kellyjem Olynykom, Shaijem Gilgeous-Alexanderom... sada jedna od najjačih reprezentacija svijeta.
Ružni trenuci se brišu, samo se divni pamte
I za 10, 20, 50 godina... Carter će sasvim sigurno biti upamćen po nekoliko spektakularnih poteza. Tačnije, zakucavanja.
Već ranije smo pisali o epskom takmičenju u zakucavanjima 2000. godine kada je Vinsanity izveo nekoliko zaista čudesnih poteza u najboljem takmičenju u historiji.
No, jedno je kada imaš ispred sebe prazan put prema košu, a sasvim drugo kada ispred tebe stoji div od, recimo 218 centimetara.
A to se desilo samo nekoliko mjeseci nakon tog takmičenja 2000. godine. Na Olimpijskim igrama 25. septembra nasuprot igrača SAD-a našli su se Francuzi, a prilikom jedne akcije početkom drugog poluvremena nasuprot Cartera našao se Frederic Weiss.
Carter je presijekao loptu prilikom pokušaja kontranapada Francuza i poput munje se zaletio ka košu. Tamo ga je čekao francuski gorostas, a potom je Carteru iz ni njemu jasnih razloga palo na pamet da ga - preskoči!
Carter je na postere stavljao sve vrhunske defanzivce, pa čak i velikog Dikembea Mutomba, no nikada mu nije ni padalo na pamet pokušati zakucati doslovno preko protivnika.
No, Weiss je postao žrtva poteza koji je simbolično u Francuskoj nazvan "zakucavanje smrti" ("le dunk de la morte).
"Kada je počela sezona na treninzima sam pokušavao replicirati to zakucavanje. Pokušavao sam zakucati preko najviših saigrača, no nikada mi nije uspjelo. Stalno sam padao preko njih, a bili su niži od Weissa", rekao je Carter prije nekoliko godina.
Weiss, kojeg su New York Knicksi draftali, no nikada nije zaigrao u NBA ligi, je godinama poslijr prvu put progovorio o tom događaju.
"Carter zaslužuje ući u historiju. Na moju žalost, i ja sam na tom videu. Tog dana sam naučio da ljudi mogu letjeti", izjavio je Weiss prije pet godina na 15. godišnjicu izvedbe najboljeg zakucavanja u historiji.
No, kao što i svaki novčić ima dvije strane, i Vinceov košarkaški put je imao svoju drugu, ne baš lijepu stranu.
Ljubav između Cartera i Toronta počela je pucati samo godinu nakon te fenomenalne 2000. godine. Carter je sve više iskazivao nezadovoljstvo najprije verbalno, a potom je počeo i otvoreno bojkotovati ekipu izmišljanjem malih povreda zbog kojih je propuštao treninge i utakmice.
Kada je postao jasno da je razlaz najbolja opcija, 2004. godine Toronto ga je poslao u New Jersey Netse gdje je dobio priliku zaigrati sa Jasonom Kiddom. Njih dvojica su uz Richarda Jeffersona činili veliku trojku Netsa, no više od drugog kruga Istoka nisu mogli postići.
Nakon pet sezona u Netsima odlučio je sreću potražiti u Orlandu gdje ga je dočekao Dwight Howard. Sa Magicom je jedini put uspio stići u finale Istoka, no Boston je bio bolji te 2010. godine.
Nakon toga uslijedili su odlasci u Phoenix, Dallas, te već spomenuti Memphis, Sacramento i Atlanta. Njegovi najbolji dani su već bili iza njega, ali mržnja ljudi u Torontu je i dalje bila konstantna.
No, 19. novembra 2014. godine grijesi su mu oprošteni. Tokom duela između Toronta i Memphisa u čast 20. godišnjice postojanja kluba na velikom videozidu pušteni su snimci najboljih Carterovih poteza u dresu Raptorsa. Publika je najprije počela s negodovanjem, no kako su se snimci redali jedan za drugim, tako su se zvižduci najprije stidljivo, a potom sve otvorenije počeli pretvarati u aplauze. Torontov najveći sin je ponovo bio prihvaćen.
Košarka je njegovim silaskom sa scene, reći će mnogi, izgubila posljednjeg dinosaurusa. Jedinog igrača koji je igrao u četiri dekade. Jedinog igrača koji je ostavljao sviju bez daha kada se odrazi. Jedinog igrača koji je zaista letio.
Au revoir, Vince!
