Maranello bez lidera
1

Ferrari nije žrtva svojih vozača: Problem je mnogo dublji od sukoba Leclerca i Hamiltona

Piše: A. M.
Fotografija je ilustrativnog karaktera (Foto: EPA-EFE)
Scuderia Ferrari godinama okuplja vozače sposobne za pobjede i titule, ali iznova pokazuje da ne zna upravljati vlastitim ambicijama. Od Vettelovog odlaska, preko rivalstva Leclerca i Sainza, do dolaska Lewisa Hamiltona, ponavlja se isti obrazac: vozači se mijenjaju, problemi ostaju.

Kada je Charles Leclerc 2019. godine iz Saubera, odnosno tadašnje Alfe Romeo, stigao u Ferrari, bilo je jasno da Maranello dobija vozača izuzetnog potencijala. Zamijenio je Kimija Raikkonena, ali je vrlo brzo postalo jasno da njegova uloga neće biti samo da uči uz Sebastiana Vettela.

Leclerc je već u prvoj sezoni počeo ozbiljno ugrožavati status četverostrukog svjetskog prvaka. Dvije pobjede naspram Vettelove jedne, prednost od 11:9 u kvalifikacijama i konačnih 264:240 bodova jasno su pokazali da Ferrari u svojim redovima ima novog kandidata za status prvog vozača. Sljedeće sezone, Leclerc je bio mnogo bolji, ali je oslabljeni Ferrari bio očajno spor. Bio je to i važan signal da je Vettelova era u Maranellu došla do kraja.

Tadašnji šef ekipe Mattia Binotto očigledno je u Leclercu vidio dugoročni projekat i potencijalnog čovjeka oko kojeg bi se mogla graditi budućnost Ferrarija. Međutim, postojala je jedna ozbiljna prepreka: Leclerc je očekivao da će njegove ambicije i rezultati prirodno dovesti do jasnijeg statusa unutar ekipe, dok Ferrari nije želio prerano i potpuno otvoreno proglasiti jednog vozača prioritetom.

Sukobi i nesporazumi s Vettelom bili su prvi simptomi tog problema. Monza, Singapur, Soči i Brazil pokazali su koliko nejasna komunikacija i odsustvo čvrste hijerarhije mogu koštati ekipu. U Brazilu je sve kulminiralo međusobnim sudarom i odustajanjem obojice.

Ipak, dio odgovornosti mora se pripisati i Leclercu. Talent i brzina nisu dovoljni ako vozač ne razumije da u Formuli 1 ponekad mora razmišljati šire od vlastite pozicije na stazi. Ferrari je imao dva vozača koja su željela dokazati da su broj jedan, a nije imao dovoljno jasan sistem kojim bi upravljao njihovim ambicijama.

Dvije godine čekanja i propuštena prilika

Dolazak Carlosa Sainza 2021. godine poklopio se s jednim od najtežih perioda u novijoj historiji Ferrarija. Nakon kontroverzi oko pogonske jedinice iz 2019, FIA je završila istragu povjerljivim sporazumom s Ferrarijem u februaru 2020. godine.

Važno je precizirati: FIA nikada nije javno objavila da je Ferrari formalno kažnjen zbog dokazanog kršenja pravila. Međutim, regulator je saopštio da je tokom 2019. imao sumnje da pogonska jedinica nije uvijek radila u granicama propisa, dok Ferrari nije priznavao nepravilnosti. Zbog nemogućnosti da se slučaj nedvosmisleno dokaže, postignut je povjerljivi sporazum. Njegovi detalji nikada nisu objavljeni.

Uslijedio je veliki pad performansi. Ferrari je 2020. završio tek šesti u poretku konstruktora, a 2021. je pokušavao vratiti izgubljenu konkurentnost. Nije sasvim precizno reći da je ekipa dvije godine bila pod formalnom kaznom ili zabranom razvoja, ali je jasno da su posljedice kontroverze, promjene tehničkih pravila i razvojni zaostatak obilježili taj period.

Leclerc je u međuvremenu morao prihvatiti ulogu vozača koji čeka bolja vremena. Sainz je došao kao ozbiljan partner, a ne kao neko ko će bez pogovora prihvatiti status drugog vozača.

Zatim je stigla 2022. godina i nova generacija bolida s golemim točkovima i još većim krilima. Ferrari je konačno imao priliku vratiti se u borbu za titulu. Početak je bio obećavajući: Leclerc je pobjeđivao, bolid je bio konkurentan, a činilo se da je Maranello konačno pronašao put prema vrhu.

Ali stari problemi nisu nestali. Red Bull je tokom sezone pronašao stabilnost i razvio bolid koji je postajao sve dominantniji. Ferrari je, s druge strane, počeo gubiti korak. Strategijske greške, problemi s pouzdanošću i pogrešne procjene tokom trka ponovo su postali svakodnevica.

Leclerc je imao brzinu za borbu za titulu, ali nije imao ekipu koja je mogla dosljedno podržati takvu ambiciju.

Sainz je pokazao da Leclerc nije nedodirljiv

Naredne sezone sa Sainzom donijele su možda najvažniju spoznaju za razumijevanje današnjeg Ferrarija: Leclerc jeste izuzetno brz, posebno u kvalifikacijama, ali njegova prednost nad kvalitetnim timskim kolegama nije uvijek onolika kolikom se očekivala.

U 2021. godini Sainz je čak završio prvenstvo ispred Leclerca, osvojivši 164,5 naspram 159 bodova. U 2022. Leclerc je bio znatno bolji, sa 308 prema 246 bodova, ali je 2023. razlika ponovo bila minimalna: 206:200 u korist Monegažanina. Godine 2024. Leclerc je ostvario uvjerljiviju prednost, 356:290.

Ovi rezultati govore dvije stvari. Prvo, Leclerc je tokom zajedničkog perioda uglavnom bio brži u kvalifikacijama i ostvario više pobjeda i pole pozicija. Drugo, Sainz je bio dovoljno konkurentan da Ferrari nikada nije mogao potpuno ignorisati njegove zahtjeve i ambicije.

To nije nužno loše. Naprotiv, zdrav pritisak timskog kolege može biti odličan pokretač razvoja. Problem nastaje kada ekipa ne zna šta želi: da li gradi budućnost oko jednog vozača ili održava dva ravnopravna kandidata za pobjede?

Ferrari je uglavnom pokušavao oboje. A kada ekipa nema jasnu strategiju, vozači počinju sami tražiti prostor za sebe.

Hamiltonov dolazak i sudar dvije ambicije

Dolazak Lewisa Hamiltona za sezonu 2025. trebao je predstavljati početak nove ere. Ferrari je doveo sedmerostrukog svjetskog prvaka, čovjeka koji zna kako se osvajaju titule i koji je tokom karijere radio u sistemima s jasno definisanim ciljevima.

Međutim, prva sezona nije prošla prema očekivanjima. Hamilton se prilagođavao novom bolidu, drugačijoj organizaciji rada i potpuno novom okruženju. Leclerc je imao prednost u gotovo svim relevantnim međusobnim poređenjima: u kvalifikacijama 19:5, u trkama 18:3, uz konačnih 242:156 bodova. Hamilton je, ipak, ostvario pobjedu u sprintu u Kini.

Dakle, 2025. nije bila sezona u kojoj je Hamilton nadmašio Leclerca. Bila je to sezona u kojoj je Leclerc zadržao prednost, dok je Hamilton prolazio kroz proces prilagođavanja.

Ali 2026. donosi potpuno drugačiju priču.

Rivalstvo postalo problem koji Ferrari više ne može sakriti

U aktuelnoj sezoni situacija se potpuno promijenila. Hamilton više nije samo novi vozač koji se prilagođava Ferrariju. Počeo je ozbiljno ugrožavati Leclercovu poziciju, a rezultati pokazuju da je borba između njih dvojice gotovo potpuno izjednačena na stazi.

Nakon Velike nagrade Las Vegasa, 22. novembra, Hamilton ima 267 bodova, a Leclerc 250. U međusobnom odnosu u kvalifikacijama Leclerc je minimalno ispred, dok Hamilton ima neznatnu prednost u trkama. Dakle, razlike su minimalne, ali je Britanac trenutno ispred u prvenstvu.

To je za Leclerca posebno nezgodna situacija. Godinama je gradio status budućeg lidera Ferrarija, prošao kroz dvije teške sezone u kojima se očekivalo da strpljivo čeka povratak ekipe na vrh, nadživio Vettela i nekako pobijedio Sainza u ukupnom zbiru njihovog zajedničkog perioda. A sada se suočava s vozačem koji ima sedam titula, ogromno iskustvo i reputaciju koja mu ne dozvoljava da prihvati bilo kakvu sporednu ulogu.

Ferrari, s druge strane, nema luksuz da Hamiltonu kaže da je drugi vozač, ali ni dovoljno čvrste argumente da Leclercu oduzme status čovjeka oko kojeg je godinama gradio svoju budućnost. I upravo tu nastaje najveći problem.

Ferrari formalno ima dva vozača broj jedan, ali takva politika funkcioniše samo dok obojica prihvataju da je interes ekipe iznad ličnog rezultata. Kada se pojave prilike za pobjedu, kada se odlučuje o pozicijama na stazi i kada jedan vozač smatra da je zaslužio prednost, teorija o dva ravnopravna vozača postaje teško održiva.

Posljednji događaji u Meksiku i Las Vegasu to su brutalno pokazali. U Meksiku su se Hamilton i Leclerc sukobili u borbi za poziciju, a u Las Vegasu je Leclerc ponovo izazvao kontakt, zbog kojeg je kažnjen s deset sekundi. Hamilton je završio sedmi, a Leclerc deseti. Fred Vasseur je nakon toga javno izrazio veliko nezadovoljstvo, nazivajući ponašanje neprihvatljivim.

Ono što je posebno zanimljivo jeste da Ferrari sada ima problem koji je sam stvarao godinama. Nije izgradio sistem u kojem se zna ko vodi ekipu, ko ima prioritet u određenim situacijama i ko mora prihvatiti kompromis. Umjesto toga, pokušava održavati ravnotežu između dva vozača čiji su interesi sve češće suprotstavljeni.

Je li Leclerc zaista vozač oko kojeg se može graditi titula?

Ovdje dolazimo do možda najneugodnijeg pitanja. Leclerc je nesumnjivo jedan od najtalentovanijih vozača svoje generacije. Njegova brzina u jednom krugu, sposobnost da izvuče maksimum iz bolida u kvalifikacijama i prirodni osjećaj za vožnju nikada nisu bili sporni.

Međutim, nakon toliko godina u Ferrariju, opravdano je zapitati se da li je uspio razviti onu vrstu stabilnosti i autoriteta koja razlikuje vrhunskog vozača od budućeg svjetskog prvaka.

Poređenje s Maxom Verstappenom je posebno zanimljivo. Verstappen je u Red Bullu vrlo rano uspostavio jasnu hijerarhiju. Nije mu bilo potrebno da stalno dokazuje da je prvi vozač. Rezultati, kontinuitet i sposobnost da pobjeđuje kada je najvažnije učinili su ga centralnom figurom cijelog projekta.

Leclerc, uprkos talentu i godinama provedenim u Ferrariju, nikada nije uspio uspostaviti takvu vrstu neupitnog autoriteta. Čak ni protiv Vettela, a kasnije ni protiv Sainza, nije ostvario toliko dominantnu prednost da bi se svaka dilema o hijerarhiji automatski riješila.

Naravno, nije sve do vozača. Verstappen je imao Red Bull koji je u ključnim sezonama znao kako napraviti šampionski bolid i organizaciju koja je funkcionisala oko jasnog cilja. Leclerc takvu podršku u Ferrariju nikada nije imao u kontinuitetu.

I tu se ponovo vraćamo na Maranello.

Ferrari mora odlučiti šta zapravo želi

Ferrari danas ima dva vrhunska vozača, ali nema dovoljno dobar sistem da upravlja njihovim ambicijama. To nije problem koji se može riješiti jednom naredbom preko timskog radija, jednim sastankom ili javnom izjavom šefa ekipe.

Problem je mnogo dublji i traje još od Vettelovog vremena. Leclerc je dobio obećanje budućnosti, Sainz je dobio priliku da pokaže da nije samo podrška Monegažaninu, a Hamilton je stigao s reputacijom i ambicijama koje se ne mogu ignorisati. Svaki od njih imao je legitimne razloge da traži više. Ferrari je, međutim, pokušavao zadovoljiti sve, a na kraju nije uspio uspostaviti stabilan sistem ni s jednim od njih.

Možda Leclerc zaista nije postao vozač kakvog je Ferrari očekivao. Možda mu nedostaje još malo strpljenja, kontinuiteta i sposobnosti da u određenim trenucima stavi timski interes ispred vlastitog ega. Možda je Hamilton trenutno jednostavno bolji u upravljanju trkačkim situacijama.

Ali nijedna od tih stvari ne oslobađa Ferrari odgovornosti.

Najveći problem Scuderije nije to što ima dva vozača koji žele biti prvi, nego to što godinama ne zna kako odabrati, podržati i zaštititi jednog lidera, a istovremeno zadržati drugog dovoljno motivisanim da doprinosi zajedničkom cilju.

Ferrari ne mora nužno imati slabije vozače. Mora imati bolju organizaciju.

Jer ako je nešto pokazala posljednja decenija, onda je to da se u Maranellu vozači mijenjaju, rivalstva ponavljaju, bodovi prosipaju, a šampionski trofeji i dalje ostaju nedostižni.

Dodajte Klix.ba među omiljene izvore na Googlu
Komentari
Za komentarisanje je potrebna prijava. Prijavi se
Možda vas zanima