Budućnost pripada Larisi Cerić, njeni snovi u Tokiju postaju stvarnost

Vjeruje u Tokio, vjeruje u zastavu BiH koju predstavlja i vjeruje u olimpijsku medalju 2020. godine zbog koje ćemo svi biti ponosni. No, pomirila se da do vrha mora sama, bar u početku.

"Nije važno o kojem sportu je riječ, činjenica je da uslovi u Bosni i Hercegovini nisu najbolji za sportiste. Imamo što imamo, borimo se, nekada dobro pokažemo zube, a nekada se i zapitamo gdje sve vodi. U judou je to posebna priča, posebno kada u obzir uzmemo način na koji takmičari iz drugih država treniraju. Tek kada stvarno želiš nešto, prepreke nestaju, a naš talent dolazi do izražaja", kaže Larisa, bh. sportistkinja koja je ostvarila najbolji rezultat za Bosnu i Hercegovinu u olimpijskim individualnim sportovima.

Početkom novembra u marokanskom gradu Marakešu održano je Svjetsko prvenstvo Open kategorije, najprestižnije kategorije u judou, a ona je osvojila 2. mjesto, odnosno srebrenu medalju. Larisa je u finalu poražena od prve nositeljice svjetske rang-liste Asahine Sarah iz Japana koja je od nje teža 50 kilograma.

Sama pomisao na toliku razliku u kilaži u situaciji gdje se dvije protivnice bore ostavlja prostora za strah, no u suštini nije tako, bar iz perspektive Larise Cerić.

"Ogromna razlika u kilaži ne mora predstavljati nikakvu prednost, posebno ukoliko postoje izraženi drugi kvaliteti. Stigla sam do finala u Maroku, bila svjesna uspjeha koji sam već ostvarila, ali imala sam želju da osvojim prvo mjesto. Borba je bila dobra, na kraju sam ja bila ta koja je poražena, ali sretna i svjesna lekcije koju sam naučila. Porazi su sastavni dio sporta, posebno kada se dese od onih koji su najbolji na svijetu. Trenutak nepažnje ipak neće biti razlog za pretjeranu tugu, jer nam već sada slijede nova takmičenja i nova dokazivanja. Drugo mjesto za mene predstavlja veliki uspjeh", smatra Cerić, osvajačica sedam evropskih medalja, jedne svjetske srebrene i jedne zlatne svjetske juniorske medalje.

Zaobilaženje povreda put prema vrhu

Tajna uspjeha, kaže, leži u neprestanom treniranju, višesatnim aktivnostima koje se svakodnevno moraju ponavljati, jakoj želji i volji koje sportisti moraju biti vjetar u leđa. Početkom septembra ove godine Larisa je učestvovala na Svjetskom judo prvenstvu. U prvom kolu je bila slobodna, a potom u drugom kolu savladala Turkinju Kübru Karu, da bi u četvrtfinalu našu najbolju judašicu pobijedila Azerbejdžanka Iryna Kindzerska.

"Bilo mi je teško nakon Budimpešte, posebno zbog načina na koji sam poražena. Osjetila sam bol u leđima i već u tom trenutku znala sam da je takmičenje za mene završeno. Bila sam spremna za veliki rezultat, ali neke stvari nikada ne možete predvidjeti. Povrede su sastavni dio sporta, nova takmičenja dolaze, a nadam se da u budućnosti neću imati probleme s bilo kakvom vrstom povrede", rekla je najbolja bh. judistkinja, inače druga nositeljica svjetske rang-liste.

Najteži trenutak u karijeri bila je povreda 2010. godine kada su joj nastradali prednji križni ligamenti, no srećom za tada mladu Larisu, povreda je brzo zaliječena te je nesmetano nastavila trenirati, sve do debitantskih Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine.

"Ostvarila sam zaista sjajne rezultate prije dolaska u seniorsku kategoriju, a povreda 2010. godine imala je veliki utjecaj na mene. Shvatila sam da moja borba tu ne smije završiti i da imam još puno toga napraviti u karijeri. Uz podršku ljudi oko mene, prije svega porodice, trenera i prijatelja, ta teška povreda je ostala iza mene i bila samo još veća motivacija za rad koji je uslijedio. Prve Olimpijske igre ostavile su veliki utisak na mene, prije svega zbog pritiska koji sam nosila, ali i ponosa koji sam osjetila u svakom trenutku dok sam branila boje Bosne i Hercegovine. Na kraju, nisam ostvarila rezultat koji se potajno priželjkivao, ali sam znala da moje vrijeme tek dolazi", prisjetila se Larisa, bh. sportiskinja koju je Sportski savez BiH uz Amela Tuku proglasio najboljim sportistima 2015. godine na 71. izboru najboljih sportista i sportskih ekipa BiH.

Još uvijek bez medalje na Olimpijskim igrama

Takmičenje u Rio de Janeiru bilo je sedmo učešće Bosne i Hercegovine na Olimpijskim igrama, a naša reprezentacija još uvijek nema osvojenu medalju. Najbliži od 1992. godine od kada učestvujemo na Olimpijskim igrama bio je Nedžad Fazlija koji je 2000. godine u streljaštvu bio šesti. Larisa, iako svjesna koliki put mora prevaliti, želi promijeniti takvu situaciju i BiH učiniti ponosnom.

"Učešće na Olimpijskim igrama samo od sebe je velika satisfakcija. Trenutno sam u najboljim godinama i sigurno je da mogu još dodatno napredovati, a samim tim i povećati šanse za ostvarivanje boljih rezultata. Osvajanje bilo kakve medalje u Tokiju za mene bi predstavljalo vrhunac karijere, posebno iz razloga što bi to bila prva medalja za BiH. No, do 2020. godine očekuje nas mnoštvo drugih obaveza i takmičenja gdje želim ostvariti zapaženije rezultate kako bih u što boljoj formi i na što boljem mjestu dočekala Olimpijske igre. Važno je samo biti pozitivan, iz toga sve dolazi", rekla je za kraj Larisa, dodavši da su joj najveća podrška trener Branislav Crnogorac i Arijana Jaha.

I stvarno, Larisa se s osmijehom okrenula, uputila ka svlačionici i spremila za novi trening. Kaže da u ormarić uvijek ostavi sve loše misli i da treniranjem uspije pobjeći od svih problema. Za pomoć ne moli, ali je očekuje, podrška najbližih je važnija od svega. Budućnost pripada onima koji vjeruju u svoje snove, a Larisa je svoj davno sanjala. Tokio, 2020. godina i prva olimpijska medalja. Za sebe, ali i sve nas.