Bobby Fischer - ekscentrični genije

Za Sovjete je šah bio moćno propagandno oruđe. Njihova superiornost u toj igri dokazala je superiornost komunizma nad kapitalizmom - ili su barem tako mislili.

Doslovno milioni sovjetskih igrača bili su registrovani, a elitni velamjstori bili su privilegirani članovi društva.

Tada se pojavio Fischer sa svojom, blago rečeno, ekscentričnom osobnošću.

Od šeste godine, šah je bio njegov život. On je provodio sat za satom, dan za danom, studirajući tu igru.

A u 11. godini života, prema vlastitim riječima, "bio sam dovoljno dobar". U 15. je postao velemajstor, najmlađi u istoriji, i to je alarmiralo sovjetske šahovske zvaničnike da je njihova dominacija pod prijetnjom.

Evidentni genije, njegov koeficijent inteligencije bio je viši od 180, Fischer nije imao interesa za školu, a njegova usamljenička priroda i njegovi oštri maniri već su ga doveli u nevolje.

Dva puta prije 1972., on se povlačio s mečeva - njegovi zahtijevi organizatorima turnira postali su čak i ekstravagantniji.

Žalio se na iznose nagrada, na osvjetljenje, veličinu šahovske ploče i figura, na buku koju je stvarala publika.

Bilo je nejasno da li će se meč iz 1972. , takzvani meč stoljeća - ikada i održati.

Trebalo je nekoliko poziva od Henryja Kissingera, ondašnjeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, da ga uvjeri da odigra meč.

"To je najgori igrač na svijetu koji poiziva najboljeg igrača na svijetu", tim je riječima počeo jedan od tih razgovora, navodi se u legendama o meču.

Pobjeda u Reykjaviku trebala je od Fischera stvoriti multimilionera. Ponude su pljuštale sa svih strana. Ponuđeno mu je jednom milion dolara samo da otvori šahovsku tablu.

Fischer, međutim, nije potpisivao ugovore i u roku od godine je nestao, skoro bez traga.

U 1975., on je odbio da brani titulu protiv Anatolija Karpova, iako je Međunarodna šahovska federacija prihvatila sve, osim dva, od njegovih 179 zahtijeva.

On se povukao u potpunu izolaciju a njegov život je postao plodno tlo za glasine.

U 1981. zabilježena je bizarna epizoda kada ga je uhapsila policija očigledno ga zamjenjujući za pljačkaša banke.

On je kasnije objavio pamflet, slikovito opisujući neugodnosti koje je trpio: "Bio sam mučen u zatvoru u Pasadeni".

Onda je u 1992. usprkosio američkim sancijama i odigrao je novi meč protiv Spaskog za pet miliona dolara.

Na konferenciji za novinare pljunuo je na pismo upozorenja američkog ministarstva finansija.

On je ponovo porazio Spaskog, ali od tog momenta bio je u bjekstvu.

Od tada je tonuo u ponor nadrealnog svijeta, poricanja holokausta, kompleksa krivice i teorija zavjere.

Bjesnio je protiv Jevreja, iako mu je majka bila Jevrejka a objavljeni dokumenti FBI kasnije su pokazali - i njegov biološki otac vjerovatno je bio Jevrej.

Njegov antikomunizam pretvorio se u antiamerikanizam. Amerika je, kazao je nakon napada od 11. septembra 2001., dobila što je zaslužila.

Uhvaćen u Japanu, ovaj put tužna, beznadežna, otrcana osoba, konačno je pronašao utočište na Islandu.

Nakon svega, mnogi Islanđani pamte ga s divljenjem. On ne samo da je stavio šah na mapu svijeta, nego i na kratki period u 1972., također je stavio tu sićuišnu zemlju od 250.000 ljudi u središte svjetske pažnje.