Zašto današnja djeca ne mogu uraditi pokrete koje smo mi radili bez razmišljanja
Sjećate li se svog djetinjstva? Penjali smo se na drveće, preskakali ograde, visili na granama, trčali po livadama, igrali između dvije vatre, lastiš i žmire. Hodali smo po uskim zidovima, preskakali potoke i takmičili se ko će dalje skočiti ili brže potrčati.
Niko nas nije učio šta su koordinacija, ravnoteža, snaga, mobilnost ili eksplozivnost. Jednostavno smo se igrali, a kroz tu igru svakodnevno smo razvijali svoje motoričke sposobnosti.
Danas je djetinjstvo drugačije. Djeca imaju organizovane treninge, sportske škole, savremenu opremu i bolje uslove za bavljenje sportom. Ali imaju li dovoljno prilika da nauče kontrolisati vlastito tijelo?
Igra je bila naš svakodnevni trening
Kada bi se dijete popelo na drvo, moralo je upotrijebiti snagu ruku i nogu, uskladiti pokrete i održati ravnotežu. Igrajući žmire, ubrzavali smo, zaustavljali se, mijenjali pravac i brzo reagovali. Preskakanjem prepreka razvijali smo eksplozivnost, a hodanjem po uskim površinama ravnotežu i kontrolu položaja tijela.
Nismo razmišljali o tome koje mišiće aktiviramo niti koju sposobnost razvijamo. Radili smo ono što dječiji organizam treba i svakodnevno ga izlagali različitim kretanjima i izazovima. Upravo ta raznovrsnost pokreta važan je temelj motoričkog razvoja.
Tri treninga sedmično, a ostatak dana?
Zamislimo dijete koje tri puta sedmično trenira nogomet. Roditelji ga redovno vode na treninge, kupuju mu opremu i podržavaju ga. To je odlično i izuzetno važno.
Ali šta se dešava ostatak dana? Dijete sjedi u školi, kod kuće radi zadaću, koristi telefon, gleda televiziju ili igra videoigre.
Tako organizovani trening postaje gotovo jedina prilika za ozbiljniju fizičku aktivnost. A tri treninga sedmično, koliko god kvalitetna bila, ne mogu zamijeniti svakodnevno i raznovrsno kretanje.
Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da djeca i mladi od pet do 17 godina imaju u prosjeku najmanje 60 minuta umjerene do intenzivne fizičke aktivnosti dnevno. Pri tome fizička aktivnost nije samo organizovani sport, nego i igra, hodanje, vožnja bicikla, trčanje, skakanje i brojni drugi oblici kretanja.
Sport je važan dio djetinjstva u pokretu, ali ne bi trebao biti jedina prilika za kretanje.
Kako dijete uči vladati vlastitim tijelom
Motorički razvoj nije samo pitanje snage mišića. Da bi dijete uspješno izvelo pokret, njegov nervni sistem mora naučiti uskladiti rad različitih mišićnih grupa, održati stabilnost tijela i prilagoditi pokret uslovima u kojima ga izvodi.
Što dijete ima više raznovrsnih motoričkih iskustava, to ima više prilika da nauči nove pokrete.
Kada dijete pokušava održati ravnotežu na uskoj površini, njegov nervni sistem neprestano obrađuje informacije o položaju tijela i prilagođava rad mišića. Kada se penje, uči usklađivati ruke i noge. Kada skače i doskače, uči proizvesti silu, kontrolisati tijelo u zraku i stabilizovati se pri dodiru s podlogom.
Svaki novi pokret nova je prilika za učenje. Zato nije dovoljno da dijete stalno ponavlja nekoliko poznatih pokreta. Treba mu omogućiti da istražuje nove načine kretanja i postepeno savladava sve složenije zadatke.
Jesmo li djecu previše zaštitili?
Koliko puta smo djetetu rekli:
Nemoj se penjati, past ćeš!
Nemoj skakati, povrijedit ćeš se!
Siđi odatle, opasno je!
Nemoj trčati, oznojit ćeš se!
Pusti, ja ću to umjesto tebe!
Dužnost roditelja jeste zaštititi dijete od stvarnih opasnosti. Ali postoji razlika između opasnosti i izazova primjerenog razvoju.
Ako djetetu stalno uklanjamo svaki fizički izazov, uskraćujemo mu i prilike da razvije sposobnosti koje će mu pomoći da se sigurnije kreće. Dijete mora imati priliku naučiti kako se popeti, sići, preskočiti, doskočiti, izgubiti ravnotežu i ponovo je uspostaviti, u sigurnom okruženju i uz izazove primjerene njegovom uzrastu.
Naš zadatak nije ukloniti svaki izazov iz dječijeg života, nego stvoriti uslove u kojima će ga dijete naučiti savladati.
Šta roditelji mogu uraditi
Za dobar motorički razvoj nisu uvijek potrebni sportska sala, skupa oprema ili organizovani trening. Prije svega treba stvoriti prilike za kretanje.
Vratite svakodnevnu igru na otvorenom. Neka djeca trče, igraju žmire, preskaču prepreke, voze bicikl i istražuju prostor.
Omogućite im penjanje i vježbe s vlastitom težinom. Igrališta, penjalice i vratila pomažu razvoju snage i koordinacije.
Podstičite različite oblike kretanja. Neka skaču, pužu, kotrljaju se, održavaju ravnotežu i uče nove pokrete.
Ne radite umjesto njih ono što mogu sami. Pomozite kad treba, ali ostavite prostor da sami pokušaju.
Ne oslanjajte se samo na sportske treninge. Organizovani sport neka bude nadogradnja svakodnevnom kretanju, a ne njegova zamjena.
Vratimo djeci ono što smo mi imali
“Kao kineziolog, atletski trener i otac četvero djece, smatram da jedno od najvažnijih pitanja koje sebi trebamo postaviti nije samo koji sport naše dijete trenira, nego koliko se i na koje sve načine kreće tokom dana”, kaže Ćerimagić.
Prošlost ne moramo idealizovati. Ni nekad sva djeca nisu bila jednako spretna, niti su sva današnja djeca motorički slabija. Ali možemo prepoznati vrijednost onoga što je mnogima bilo dio djetinjstva: svakodnevne, raznovrsne i slobodne igre.
U prethodnim tekstovima serijala pisali smo o treningu snage kod djece i pravilnom učenju trčanja. Sve te sposobnosti počivaju na istom temelju, a to je dovoljno prilika za kretanje i učenje.
Elmir Ćerimagić, master kineziologije i autor edukativnog koncepta Atletska ABCD-a