Čitav život je trčao, a nikada nije pobjegao: Islam Đugum uvijek se vraćao svojoj BiH

Kada je odlučio ostaviti studij hemije iza sebe zaposlio se u sarajevskoj fabrici obuće 1985. godine, a kolektiv je imao razumijevanja za atletske aktivnosti Đuguma. Tih godina u novinama se pojavio tekst s naslovom "Od teferiča do reprezentacije", novinara Momčila Karana. Đugum je ušao u reprezentaciju države koja je brojala 22 miliona stanovnika, a sve je počelo na već pomenutim teferičima u Duvnu. Najbolje godine prekinulo je zlo koje se nadvilo nad Bosnom i Hercegovinom, ali Đugum nije želio odustati bez borbe.

"Valjalo je izboriti nastup za reprezentaciju u državi koja ima 22 miliona stanovnika. Sport je bio cijenjen, bio je zakon o sportu. Za sve koji su bili među prva tri država je spremila jednogodišnje stipendije u iznosu prosječne plate. Kada sam bio najbolji trčao sam 400 ispod 60 sekundi. Pokojni Ćiro je rekao 'ovaj obećava'. Da nije bilo toga što nam se dogodilo bilo bi i boljih rezultata. Međutim u najboljim godinama desio se rat, agresija na Bosnu i Hercegovinu i onda se moralo sve što se kaže 'jovo na novo'. Kada se to počelo dešavati ostao sam u Sarajevu. Bez pomoći porodice i najbližih prijatelja nikada ne bih mogao uspjeti. Supruga Sabina je u najtežim uvjetima rodila sina Vedada, kasnije i kćerku Naidu i bez njih nikad ne bih uspio i nastavio trenirati", ističe Đugum.

Umjesto Montjuica sarajevski rovovi

Umjesto na jarko crvenoj stazi legendarnog Montjuica 1992. godine na Olimpijskim igrama u Barceloni Đugum je zaglavio između jarko crvenih glinenih zidova u rovovima oko Sarajeva. Umjesto da boje svoje domovine brani na sportskim terenima, branio je svoju kuću i mahalu, svoj grad i domovinu svega par kilometara od Bakija na kojima i danas živi.

"Trebao sam u Barcelonu na Olimpijske igre, ali sam otišao u Armiju. Tog 15. 4. 1992. godine pristupio sam Armiji Republike Bosne i Hercegovine. U našem Starom Gradu, kao i sve patriote branio sam sebe, familiju, prijatelje. Bio sam na Hladivodama, na Borijama. Čuvali smo liniju. Nije se tada znalo ni da sam živ i desilo se to što se desilo i nisam otišao u Barcelonu. Pred kraj 1992. prešao sam u izviđačko-diverzantsku četu Prvog korpusa i bio sam malo bliže gradu", kaže Đugum.

Trebao je 1993. na Mediteranske igre u Montpellieru, ali su strahote rata zaustavile reprezentativce Bosne i Hercegovine da nastupe u Francuskoj. Đugum je imao bolji rezultat u opkoljenom Sarajevu od pobjednika maratona u Francuskoj.

"Prošli smo pistu, bili u Jablanici 2-3 mjeseca i nismo mogli da prođemo. Tada je rezultat u maratonu pobjednika u Montpellieru bio 2:38, a ja sam u opkoljenom Sarajevu istrčao ispod 2:30. To sam teško prebolio, ali bilo je tako kako je. Vratili smo se u Sarajevo, a 1994. godine opet kroz tunel smo otišli na Evropsko prvenstvo u Helsinki. U Sarajevu se nije imalo šta jesti, a ja sam trčao maraton. Bilo mi je jako tijesno trenirati. S mojih Bakija trčao sam kroz grad pod granatama. Pucalo je svake sekunde, što snajper, što granate. Imali smo Put života pored Vojne bolnice i to je bila neka moja ruta. U svakom si momentu bio izložen vatri", ističe Đugum.

Iz tame Sarajeva pod svjetla New Yorka i nazad

U Helsinikiju je nastupio na svom prvom međunarodnom takmičenju pod zastavom Bosne i Hercegovine i istrčao je maraton u vremenu 2:29:19, a utrku je završio kao 53. od 80 takmičara. Nakon Helsinkija razgovarao je s novinarom Gazzette dello Sport u opkoljenom Sarajevu i tada je rekao kako bi volio nastupiti na Olimpijadi i maratonu u New Yorku. Poziv je ubrzo došao i već 1994. s Talijanima je otputovao u Veliku jabuku.

"Zamislite kako je bilo doći iz opkoljenog Sarajeva u New York. Bili smo smješteni u hotelu Sheraton na 44. spratu. To je jako blizu Central Parka i čitav taj doživljaj za mene je bio nevjerovatan. Pitali su me hoću li uspjeti istrčati, šta mi treba. Rekao sam da mi ne treba ništa i naravno da ću istrčati. Od 40.000 učesnika bio sam 88. Ništa nismo imali jesti, piti tih godina u Sarajevu. Ali pobjeđuje želja, pobjeđuje volja. Rekao sam u tom momentu sam sebi. Ili sada ili nikada. Pa šta bude. Sve počinje iz glave, iz čipa. Puno mi je značilo što predstavljam BiH. Mogao sam ostati bez problema u New Yorku, ali ja sam patriota. Želio sam se vratiti. Isto bih to napravio i sada i nisam se pokajao. Šta da smo svi otišli? Šta da smo svi napustili Bosnu i Hercegovinu? Dao sam svoj doprinos, bez razlike i kao vojnik i kao sportista", ističe Đugum.

Potom su i Talijani očekivali da ostane u Torinu, a samo 12 dana nakon maratona u New Yorku, preko brda i planina Đugum se vratio u opkoljeni grad. Isti scenario dešavao se i nakon nastupa na maratonu u Istanbulu, kao i Svjetskom prvenstvu u Geteborgu. Otišao bi Đugum, predstavio Bosnu i Hercegovinu cijelom svijetu, a onda se vraćao u grad na koji je dnevno u prosjeku ispaljivano 3.000 granata.

Bajraktar Bosne i Hercegovine na najvećoj sportskoj smotri

Kruna karijere bila je u Atlanti. Nakon svega što je prošao u opkoljenom Sarajevu, Đugum je konačno dočekao i mir, ali i najveću sportsku smotru. I ne samo da je upisao nastup na Olimpijskim igrama, Đugum je u Atlanti nosio zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Modra boja na bijelom platnu, šest ljiljana vezenih u zlatu visoko u zraku ponosno je nosio Đugum.

"Ko to ne doživi ne može znati šta je. To je cilj i san svakog sportiste. Kada dođete među 137 maratonaca na Olimpijske igre i to na 100. godišnjicu Olimpijade, osjećaj je koji se ne može opisati. Zaista se ne može opisati kako sam se osjećao kada sam podigao zastavu s ljiljanima visoko u zrak na stadionu u Atlanti. Kada ste među tolikim brojem zemalja učesnica i vi jedan dio i kada nosite zastavu najdraže države, države u kojoj ste se rodili, to je vrhunac sportske karijere", kaže Đugum.

Olimpijski plamen zapalio je Muhammed Ali, a Đugum je imao priliku da upozna najvećeg boksera i jednu od najvećih sportskih ličnosti u historiji.

"Svi smo željeli vidjeti ko će zapaliti olimpijski plamen. Imao sam i sliku s Alijem kojem je pripala ta čast. To je uspomena koja ne blijedi. Bio je bolestan, ali je zračio nevjerovatnom pozitivnom energijom. To svjedoči koliko je velik bio i koliko su ga poštovali u Americi. Mogao sam i tada ostati, ali kako da to napravim kada je stao rat, a nisam dok je trajao. Vratio sam se opet u svoju Bosnu i Hercegovinu. I opet bih to napravio", ističe Đugum.

Nakon Atlante Đugum se posvetio treniranju mladih i još uvijek je trener u AK Bosna. Trebalo je podići se iz pepela i vratiti sportski duh u Sarajevo i BiH. U karijeri je istrčao preko 90 maratona ispod tri sata, a aktivan je i dalje. Društvo mu često pravi pas, a Đugum kaže kako je s prijateljem lakše trčati ulicama Sarajeva. Kada je jednom teško, "gura" ga onaj drugi. Đugum trči čitav život, a nikada nije pobjegao, uvijek se vraćao svojoj Bosni i Hercegovini, svom Sarajevu.