Srednjovjekovni doktori dijagnosticirali su bolest gledajući i kušajući urin
Zamislite sljedeću scenu: neko se pojavi na vratima srednjovjekovnog doktora s bocom urina ne nužno svojim vlastitom. Gurne bocu u ruke liječnika i traže dijagnozu. Osoba Odbija pružiti bilo kakve pojedinosti o pacijentu ili njegovoj medicinskoj tegobi, ne želeći blatiti objektivnu nauke takvim trivijalnostima.
Ova bizarna scena kombinacija je tadašnjih doktorskih spisa, a ne doslovni prikaz, ali neko se vrijeme uroskopija medicinski pregled urina smatrala vrhuncem objektivnog dijagnostičkog alata. Od trinaestog do šesnaestog stoljeća, a ponekad i kasnije, pacijenti i njihovi voljeni su snažno zahtijevali brzu dijagnozu i protokole liječenja na temelju urina.
Prema Michaelu Stolbergu, historičaru rane moderne medicine, mnogi su liječnici počeli izbjegavati tu praksu. Bilo je previše očito kada su bili u krivu, kada je dijagnoza neuravnoteženog humora temeljena na urinu zapravo bila trudnoća vidljiva svima nekoliko mjeseci kasnije, ili kada je prognoza o skorom oporavku umjesto toga dočekana smrću.
Ipak, u određenim regijama srednjovjekovne Evrope, posebno u područjima njemačkog govornog područja, obični ljudi su ovu praksu vidjeli kao prenošenje rijetkih, posebnih doktorskih vještina. Tamo gdje su ljudi vidjeli samo mokrenje, doktori su mogli zaključiti o svakojakim bolestima. Doktor koji je oklijevao postaviti dijagnozu pacijentu samo na temelju urina mogao bi se smatrati nestručnim.
Uroskopija je prvi put zabilježena u četvrtom tisućljeću prije Krista i postala je uobičajena praksa u petom i četvrtom stoljeću prije Krista, prepoznata po svojoj korisnosti kao jedna od komponenti u doktorskom dijagnostičkom repertoaru. Do trinaestog stoljeća praksa je bila prožeta percepcijom prestiža i nepogrešivosti. Teško da je postojao "veći izvor slave" za srednjovjekovnog doktora od proučavanja urina, napisao je Andreas Leennius, i sam srednjovjekovni doktor. Ne samo da bi se mogle postaviti precizne dijagnoze, već bi se patofiziološki put iza bolesti mogao čak i temeljito objasniti, jednostavnim gledanjem u mokraću.
Ilustrirane tablice iz medicinskih rasprava nude korisne savjete o tumačenju boje, konzistencije i sedimenta urina. Možda zbog svoje jednostavnosti i logističke lakoće nepotrebnog izravnog pregleda pacijenta, ako je vezan za krevet ili udaljen dan vožnje, praksa uroskopije postala je vrlo popularna. Nakon što je to postalo uobičajeno, "plebejci" su ga počeli visoko cijeniti, čak i kad su sami doktori sumnjali. Možda je bilo nečeg teatralno zadovoljavajućeg u učenom čovjeku koji je mahao bočicom s mokraćom, promatrao je iz svih ugloa, njušio je i davao hrabre izjave.
Svako oklijevanje u ime doktora koristili su šarlatani i empirićari. (Do doktorske licence trebalo je još nekoliko stoljeća.) Šarlatani nisu nimalo sumnjali u buljenje u žutu tekućinu, divlje gestikuliranje i postavljanje tačnih dijagnoza i preporuka liječenja na licu mjesta - uz naknadu, naravno. Ova vrsta izvedbene sigurnosti bila je umirujuća za ljude u vrijeme kada je pravo anatomsko znanje ostalo oskudno.
Doktori su stavljeni u škripac: pristati na zahtjeve da dijagnosticiraju samo na temelju uroskopije i riskirati da pogriješe, ili izgubiti pacijenta zbog šarlatana koji bi učinio ono što oni sami nisu htjeli. Postojao je još gori ishod, od kojeg su se u to vrijeme duboko bojali, “…doktori su morali imati na umu da bi ljudi mogli htjeti testirati svoje vještine ili, još gore, izravno ih napraviti budalama [zamjenjujući] vino, sirutku ili životinjski urin [za urin].” Budući da je nečija reputacija bila od najveće važnosti, bio je to scenarij iz noćne more:
"Uroskeptici, (oni skeptični prema uroskopiji), izvještavali su o pričama o doktorima koji su postali predmet podsmijeha cijelog područja nakon što su bili prevareni da dijagnosticiraju bolesti uz pomoć vina malvazije, a zatim su otvorenih usta gledali kako pacijent ili nositelj piju vino navodni urin s najvećim zadovoljstvom", navodi se.
Michael R. McVaugh prepričava kako cijela poglavlja rasprava upućuju doktore kako da izbjegnu prevaru potencijalnih klijenata uroskopije.
Diskretnim umakanjem prsta u tekućinu i pretvaranjem da ispuhuju nos, liječnici su mogli osigurati da je tekućina prošla (ili možda nije prošla) test ušmrkavanja. Još jedna mjera sigurnosti tog doba bila je pozorno zuriti u kurira koji je dostavljao urin, pokušavajući izmamiti crvenilo koje bi ukazivalo da su upleteni u prevaru. Kad sve drugo zakaže, srednjovjekovni liječnik Sigerist piše: “...recite da ima začepljenje u jetri... posebno koristite riječ začepljenje, jer oni ne razumiju što to znači, a uvelike pomaže da izraz ne razumije narod." Kako su mogli biti u krivu ako ih jednostavno nisu razumjeli?
Na stranu nesigurna dijagnostička sposobnost, poniženje je konačno okupilo doktore da se počnu suprotstavljati zahtjevima pacijenata.
Oni koji su se nastavili baviti tom praksom nanijeli su štetu struci jer su "pomogli ovjekovječiti duboko ukorijenjeno vjerovanje u izvanredne dijagnostičke mogućnosti uroskopije." Kako bi razuvjerili ljude od mišljenja da je dijagnoza koja se temelji samo na urinu moguća, liječnici su bili prisiljeni ujediniti se. Započela je službena kampanja protiv uroskopije.
U sedamnaestom stoljeću Thomas Willis postao je prva osoba koja je zabilježila slatki okus urina kod pacijenata koji boluju od dijabetesa, iako je možda tek bio prvi koji je javno priznao da kuša mokraću. Nažalost, njegovo naučno utemeljeno otkriće, utemeljeno na uroskopiji, koincidiralo je s naglim padom te prakse. Kampanja doktora na kraju je bila uspješna; Uroskopija se više nije smatrala prvim alatom za postavljanje dijagnoze. Ipak, praksa se nastavila u manjem opsegu još dva stoljeća", piše Bigthink.com
