Priča o prvom domaćem arheologu Vejsilu Ćurčiću i drugom spašavanju Hagade na kraju Drugog svjetskog rata

Na početku razgovora, Kaljanac ističe da je Vejsil Ćurčić zanimljiva osoba koja je s jedne strane u arheološkim krugovima bila izrazito kontroverzna, svi su znali da je on uradio mnogo toga, a s druge strane potpuno zaboravljena iako niko nije znao zbog čega i kako.

"Bilo je mnogo različitih hipoteza u kuloarskim razgovorima pa su tako neki sumnjali na pitanje njegovog nacionalnog izjašnjavanja, drugi bi sa sigurnošću zaključili da je on ipak bio direktor Zemaljskog muzeja u vrijeme NDH i slično. Nažalost postojeća literatura o njemu nije govorila puno i ni oni koje je njegova priča ipak zanimala nisu mogli donijeti svoj sud o njegovom značaju i tome da li je isti ikako postojao. Čak ni danas, nakon prolaska kroz obimnu ostavštinu Vejsila Ćurčića i arhivsku građu, ni sam ne bih mogao reći da znam i razumijem sve o njemu, iako znam nešto više od onog što smo nekad mogli učiti na studiju", govori Kaljanac.

Ističe da je ideja za nastanak djela o Vejsilu Ćurčiću kada pogleda unazad, nije pratila nastanak interesa za njegovu ličnost.

"Često u tom kontekstu spomenem trenutak koji je pokrenuo razvoj događaja u ovom smjeru, a to je bilo već ne tako bliske 2009. godine kada sam prisustvovao promociji knjige prof. dr. Envera Imovića 'O sarajevskoj Hagadi' prilikom čega je u redu ispred mene sjedio jedan stariji gospodin koji se u jednom trenutku obratio za riječ i gromoglasno govoreći pitao a gdje je tu njegov djed Vejsil Ćurčić koji je spašavao Hagadu. U tom trenutku je rođen interes za Vejsila Ćurčića, a kroz spoznaju da bi to moglo biti zanimljivo i pitanje koliko je takvih Vejsila potencijalno moglo biti u našoj arheologiji", navodi Kaljanac.

Kaže da se prvobitna nada da će se iz toga nešto roditi brzo nestala u čorsokaku naše literature.

"Pročitate onih nekoliko rečenica koje imaju o njemu i dolazite pred zid da više od toga nema pa se vremenom s tim pomirite i samu ideju zaboravite. Desetak godina kasnije sasvim slučajno naišao na tekst Edine Kamenice, koja je zaista bila ta koja je Vejsila Ćurčića otkrila ponovo i koja je u svojim tekstovima brojna pitanja i nepoznanice koje se kriju iza njegovog života i djela i iz tih objava o Vejsilu je došlo do toga da smo se nekako povezali gospođa Edina, unuk Vejsila Ćurčića Darimir Darko Ćurčić i ja te smo objedinjavanjem ideja i materijala krenuli u ovaj projekt. Ubrzo sam ostvario kontakt i sa gospođama Dubravkom i Zrinkom Jurišić, unukama, i Silvijom Radić Tošović, praunukom Vejsila Ćurčića. Njihovim zalaganjem i dobrom voljom, posebno Dubravke Jurišić sam otkrio ogromnu količinu arhivskog blaga koje je Vejsilova porodica sačuvala do danas i konačno je stvorena mogućnost razrade naučne studije o Vejsilu kao arheologu", pojasnio je Kaljanac.

Ko je bio Vejsil Ćurčić

"Vejsil Ćurčić je bio prvi Bosanac i Hercegovac, Sarajlija, koji je svojim obrazovanjem u Beču stekao diplomu i zvanje arheologa i historičara umjetnosti. Pri kraju školovanja u prvoj gimnaziji u Sarajevu je zahvaljujući preporukama Othmara Reisera i Franje Fiale 1891. godine započeo svoj rad u Zemaljskom muzeju a u kojem je djelovao sve do 1945. da bi 1947. godine nastavio rad u Zemaljskom, kasnijem Republičkom a danas Federalnom, zavodu za zaštitu spomenika. Od tog trenutka do odlaska iz Zemaljskog muzeja Vejsil Ćurčić je radio na entomoloskom, etnološkom, prahistorijskom, srednjovjekovnom i gotovo svim odjeljenjima u Muzeju istovremeno učestvujući u gotovo svim arheološkim istraživanjima koja je Muzej provodio", pojašnjava Kaljanac.

Podsjeća da je radio na iskopavanjima Butmira, Glasinca, Ripča, Ribića i drugih, a posebno Donje Doline. pa ipak o njemu nismo znali gotovo ništa.

"Zanimljivo je njegovo pojmljenje metodologije i značaja iste za razvoj nauke. Fascinirajuće je da je na neki način, ne znamo koji, on posjedovao fotografski aparat kojim je, dok su njegovi nadređeni, istraživači koji su u Bosnu i Hercegovinu dolazili po imenovanju na dužnost, istraživanja uglavnom skicirali i crtali ručno, započeo fotografsko dokumentiranje arheoloških istraživanja. Danas je takvo dokumentiranje neizostavno i gotovo je nemoguće zamisliti iskopavanja bez tog oblika dokumentacije ali je jednako nezamislivo, a što dokazuju fotografske ploče u njegovoj ostavštini, da je još prilikom glasinačkih istraživanja 1894. godine došao na tu ideju i započeo njemu primjenu koju je zadržao tokom čitave karijere", navodi Kaljanac.

Ističe i jednako fascinantnu ideju da grobove iz Donje Doline treba iskopati zajedno sa zemljom u kojoj su se nalazili i tako ih "in situ" prenijeti u Zemaljski muzej gdje bi bili izloženi u svom originalnom kontekstu.

"Da ne navodimo sada i druge ideje poput korištenja zračne fotografije ili izrade prve monografije o stečcima koje je na neki način, najvjerovatnije ostavši u Zemaljskom muzeju, dospjela u ruke Šefiku Bešlagiću i drugima a za koje je svojevremeno Muhamed Hadžijahić naveo da su je obilato koristili pri izradi svojih djela koja su se i danas smatraju epohalnim. Ovdje svakako nije kraj njegovih doprinosa o kojima se može još jako mnogo reći, poput toga da je začetnik konzervacije srednjovjekovnih gradova u Bosni i Hercegovini, od Tešnja do Blagaja i Jajca i sličnog. Naravno, Vejsila Ćurčića tu opet na kraju nije bilo nigdje", kaže Kaljanac.

Navodi da je on uvijek bio, kako je to najbolje zaključila Edina Kamenica, uvijek drugi, nikada prvi arheolog.

"Da budemo iskreni začuđujuće je da je bio arheolog ikako obzirom da je i sam bio pripadnik lokalne populacije iz novonastale Austro-Ugarske kolonije u kojoj se tadašnja Bosna i Hercegovina našla. Ovo je nesumnjivo utjecalo na njegov razvoj koji je bio strahovito usporen do te mjere da je, uzmemo li kao primjer, studije završio 1907. a za kustosa u Muzeju imenovan tek 1913./14. godine. Komparacije radi, sve njegove kolege su bivali imenovani kustosima odmah po dolasku u Muzej a koji su dakako bili stranci. Nesumnjivo jako frustrirajuće i ova frustracija je isplivala prilikom njegovog sukoba sa Apfelbeckom kada je sam sebe nazvao 'domaćim sinom' izražavajući ono najiskrenije viđenje situacije kakvo su gajili mnogi ili bar većina stanovništva", kaže Kaljanac.

Podvlači da sve ovo nama govori o činjenici da je Vejsil Ćurčić, poput Mihovila Mandića i još mnogih zaboravljenih o kojima se trudio reči nešto u ove tri monografije, dao jedan izuzetan doprinos u metodološkom smislu i smislu očuvanja baštine, konzervacije i restauracije, dokumentiranja i sličnog pa do toga da neki od njegovih nalaza, poput čamaca iz Donje Doline, predstavljaju ponos ne samo Zemaljskog muzeja već cjelokupne javnosti.

Uloga u spašavanju Hagade

"Iako je mnogo puta Hagada bila jedna od tema o čijem spašavanju su nerijetko govorilo nama je uglavnom bio poznat onaj incident vezan za direktora Jozu Petrovića i Derviša Korkuta kada je neki njemački oficir, navodno general Johann Hans Fortner, tražio Hagadu nakon čega je Korkut zakopao ispod praga pastirske kolibe ili džamije na Bjelašnici, a prema drugoj verziji na Vlašiću. Ono što je manje poznato čak i kao predanje je šta se sa njom dešavalo nakon povratka u Zemaljski muzej. Arhivska građa ovdje otkriva jedan ne tako malo različit tok događaja. Prema dokumentu iz biblioteke Zemaljskog muzeja 29. juna 1943. godine Hagadu je zadužio upravo Vejsil Ćurčić a na istom dokumentu se nalazi i njegovo razduženje koje potpisuje Sergejevski, kao novi direktor 29.5.1945. godine", ističe Kaljanac.

Navodi da je Hagada prema ovom dokumenti cjelokupni period od 1943. do oslobođenja 1945. godine provela kod Vejsila Ćurčića, a da ne bi bilo dileme, ovo potvrđuju i neki drugi dokumenti.

"Prema zapisniku komisije od istog datuma, 29. maja 1945. godine, prilikom otvaranja sefa u direkciji Muzeja povodom primopredaje pod rednim brojem 63 je zapisano: 1 rukopisna jevrejska knjiga "Hagada". Ovaj zapisnik 30. maja 1945. godine potpisuje Dimitrije Sergejevski, Lažetić Lazar i Derviš M. Korkut lično kao treći član komisije", kaže Kaljanac.

Dalje ističe da uvriježeno predanje govori o tome da je prije ovoga Hagada bila u Centralnoj banci Bosne i Hercegovine te da je navodno na dan oslobođenja tadašnji direktor banke Aleksandar Poljanić telefonski dojavio Ćurčiću da što prije dođu spasiti svoj pohranjeni materijal jer će uskoro nacisti sve odnijeti.

"Dokumentacija sa primopredaje koju su potpisivali navedeni članovi komisije, među kojima i Korkut kako je istaknuto, sadrži jednu drugu verziju priče prema kojoj je Vejsil Ćurčić tri dana prije oslobođenja kontaktirao Poljanića i dobio informaciju o hitnosti spašavanja pohranjenog materijala među kojim se nalazila i Hagada. Kako u zapisniku stoji Vejsil Ćurčić je zajedno sa Sergejevskim i stanovitim Bogdanom iz muzejske administracije otišao lično u Centralnu banku gdje su preuzeli muzejski depot i tom prilikom je, bar kako stoji u dokumentu iz primopredaje, rekao Sergejevskom: 'Ja živ ne dam ovo blago iz svojih ruku'", priča Kaljanac.

"Nažalost, iako je ovakva dokumentacija postojala čitav protekli period od Drugog svjetskog rata do danas, Vejsilu Ćurčiću je iz nepoznatog razloga cjelokupan ovaj, kao i brojni drugi, događaj osporavan i potisnut u zaborav čime je učinjena velika nepravda ma šta neko o njemu mislio tada i sada", zaključuje Kaljanac u razgovoru.