Mjesec se smanjuje, pukotine na njegovoj površini otkrivaju koliko je izgubio na veličini

Smatra se da je Mjesec nastao nakon silovitog sudara ogromnog objekta s mladom Zemljom prije otprilike 4,5 milijardi godina, a njegova unutrašnjost i dalje se postepeno hladi nakon tog drevnog sudara. Kako se hladi, Mjesec se skuplja, što dovodi do dugotrajnog i sporog procesa smanjivanja. Sada naučnici u novoj studiji smatraju da su utvrdili koliko se Mjesec zapravo smanjuje.

U ovoj novoj studiji naučnici su analizirali snimke koje je napravila kamera Lunar Reconnaissance Orbiter Camera (LROC) i otkrili su više od 10.000 mladih rasjeda, odnosno pukotina na površini Mjeseca. To im je pomoglo da utvrde koliko se Mjesec smanjio tokom vremena, a sada procjenjuju da mu se poluprečnik smanjio za oko 45 metara u posljednjih 400 do 800 miliona godina.

"Broj ovih mladih rasjeda otkrivenih na snimcima kamere LROC mnogo je veći nego što sam ikada zamišljao. Očekuje se da će se rast postojećih rasjeda i nastanak novih nastaviti, dok se unutrašnjost Mjeseca nastavlja hladiti i skupljati", rekao je u saopćenju glavni autor studije Thomas Watters, geolog i naučnik emeritus u Centru za proučavanje Zemlje i planeta pri Smithsonianovom Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i svemira.

Analizirajući ove snimke kamere LROC, istraživači su u okviru studije uočili različite vrste pukotina i reljefnih oblika širom površine Mjeseca. Među njima su lobatni odsjeci, odnosno duge, zakrivljene strukture koje nastaju kada se površina Mjeseca skuplja, puca i biva potisnuta prema gore, kao i mali grebeni u lunarnim morima, odnosno uske "bore" na površini Mjeseca koje se protežu preko njegovih tamnih ravnica.

Tektonska aktivnost na Mjesecu znatno se razlikuje od one na Zemlji. Na našoj planeti postoji oko 15 velikih tektonskih ploča. Poznato je da na Mjesecu uopće nema tektonskih ploča, jer je on tijelo s jednom pločom, što znači da njegovu vanjsku koru čini jedinstvena cjelina koju prekidaju samo rasjedi i slične pukotine nastale usljed skupljanja. To znači da se rasjedi i pukotine ne pojavljuju duž granica tektonskih ploča, već su rasprostranjeni širom Mjeseca.

Mapiranjem hiljada različitih površinskih struktura, nastalih usljed hlađenja i skupljanja Mjeseca tokom vremena, istraživači postepeno sastavljaju sliku njegove historije. Osim što su utvrdili u kojoj se mjeri Mjesec smanjio tokom vremena, otkrili su i da su neka njegova područja prekrivena znatno većim brojem rasjeda od drugih, dok područja s manje pukotina i rasjeda imaju deblju mjesečevu koru.

Na osnovu toga zaključili su da su područja s debljom korom ne samo stabilnija, već i da je veliki broj pukotina rasprostranjenih širom površine Mjeseca nastao kasnije u njegovoj historiji. Naime, u ranijim fazama razvoja Mjeseca njegova debela kora izolirala je toplu unutrašnjost i sprečavala njeno hlađenje, skupljanje i pucanje.

Ovo istraživanje opisano je u studiji objavljenoj 14. oktobra u naučnom časopisu The Planetary Science Journal.