Kad je Crna smrt ispraznila evropska polja, s ljudima je nestao i dio biljnog svijeta

Autori smatraju da srednjovjekovni način obrade zemlje može poslužiti kao pouka za današnju poljoprivredu.

Početak 14. stoljeća u Evropi obilježili su hladno i vlažno vrijeme, propali usjevi i Velika glad od 1315. do 1317. godine. Uslijedila je epidemija bubonske kuge koju izaziva bakterija Yersinia pestis. Zbog masovnog umiranja i društvenih potresa napuštene su velike površine poljoprivrednog zemljišta. Broj stanovnika počeo se oporavljati tek u 16. stoljeću.

Pad od oko 40 posto

Istraživači su uporedili više od 100 evropskih zapisa o polenu s oko 4.600 uzoraka. Uzorci potiču s lokacija od nizina Francuske i uzvisina na jugozapadu Velike Britanije do švicarskih Alpa. Podatke su podijelili u tri skupine prema prisustvu polena žitarica poput pšenice, ječma i raži: područja gdje je proizvodnja porasla, područja gdje je opala i područja bez znakova uzgoja žitarica.

"Gdje je poljoprivredna proizvodnja opala, raznolikost se smanjila za oko 40 posto. Nakon otprilike 150 godina, kako se stanovništvo oporavljalo, raznolikost je porasla na nivo nešto viši nego prije", rekao je Jonathan Gordon, paleoekolog s Univerziteta u Yorku i prvi autor rada.

Mozaik umjesto monokulture

Prema Gordonu, srednjovjekovni pejzaž bio je mješavina različitih vrsta poljoprivrede, ostataka starih šuma, vrištine, bara i mlade šume. Takvi "mozaici" pružali su više staništa različitim biljnim vrstama.

Današnja poljoprivreda uglavnom se oslanja na monokulturu, uzgoj jedne vrste na velikim površinama, što smanjuje biološku raznolikost. Prema istraživanjima, globalna biološka raznolikost u 20. stoljeću opala je za do 11 posto, a glavni uzroci su promjene u korištenju zemljišta, zagađenje i klimatske promjene.

Patrick Roberts s Instituta Max Planck za geoantropologiju, koji nije učestvovao u istraživanju, ističe da studija pokazuje kako ljudi mogu aktivno koristiti zemljište i pritom očuvati raznolikost ekosistema.

Gordon dodaje da tek predstoji istraživanje funkcionalne raznolikosti, odnosno uloge koju različite vrste imaju u ekosistemu. Ona je, kako kaže, ključna za otpornost ekosistema na klimatske promjene i za budućnost poljoprivrede.