Arheolozi u Peruu pronašli mumificiranog psa bez dlake starog 1.200 godina

Riječ je o prvom fizičkom dokazu ove pasmine na lokalitetu Castillo de Huarmey, objavljeno je u studiji u časopisu Journal of Anthropological Archaeology, o kojoj je izvijestio američki Dartmouth College.

Peruanski psi bez dlake autohtona su pasmina prepoznatljiva po vitkom tijelu, šiljatim ušima i nedostatku krzna. Često su prikazivani na keramici drevnih andskih naroda, a od 2000. godine službeno su dio kulturnog naslijeđa Perua.

Lokalitet stariji od Inka

Castillo de Huarmey nalazi se oko 300 kilometara sjeverno od Lime i jedini je dosad poznati lokalitet Carstva Wari na sjevernoj obali Perua. Kompleks površine oko 45 hektara bio je upravno središte i mjesto sahranjivanja, a korišten je između 600. i 1050. godine, oko četiri stoljeća prije uspona Inka.

Na istom lokalitetu 2012. godine pronađena je prva netaknuta grobnica elite Warija s ostacima 58 žena visokog statusa, šest ljudskih žrtava i oko 1.300 predmeta.

Među novim nalazima izdvajaju se tri primjerka: prirodno mumificirana lobanja psa s vidljivom kožom bez dlake i ušima, obojena crvenim pigmentom cinabaritom, zatim veća lobanja te gotovo potpun mumificirani skelet mužjaka zakopan u plitkoj jami. Radiokarbonsko datiranje pokazalo je da je taj pas star najmanje 1.200 godina, što ga čini najstarijim datiranim primjerkom s ovog lokaliteta.

Zubi otkrili pasminu

Istraživači su prvobitno sumnjali da je mumificirani pas zakopan relativno nedavno, u vrijeme pljačkanja lokaliteta nakon zemljotresa 1970. godine. Međutim, prva autorica studije Weronika Tomczyk s Dartmoutha primijetila je da svim psima nedostaju prvi pretkutnjaci, i to ne zato što su ih izgubili, nego zato što nikada nisu izrasli. Isti gen koji uzrokuje nedostatak dlake kod pasa odgovoran je i za manji broj zuba, što je potvrdilo da je riječ o peruanskim psima bez dlake.

Ukupno je pronađen 341 fragment kostiju koji pripadaju najmanje 19 pasa. Kosti šteneta starog šest do osam sedmica pronađene su uz grob elitnog zanatlije, a dio skeleta drugog šteneta uz muškarca koji je vjerovatno žrtvovan kako bi čuvao grobnicu. Tragovi kasapljenja pronađeni su na tek nekoliko kostiju, što upućuje na to da psi nisu bili uobičajena hrana.

Jeli kukuruz kao ljudi

Analiza izotopa u kostima i zubima pokazala je da je većina pasa jela kukuruz, osnovnu namirnicu predhispanskih Anda, pa im se ishrana preklapala s ljudskom. Kod pasa bez dlake ishrana u štenećoj dobi bila je slična ishrani djece, a kasnije raznovrsnija, što prema autorima može upućivati na organizirani uzgoj.

"Iako nikada nećemo znati jesu li ti psi bili ljubimci, očito je da su tretirani drugačije od ostalih pasa", rekla je Tomczyk.

Istraživači naglašavaju da su ljudi i tada, kao i danas, imali proturječan odnos prema životinjama, jer je ono što je jednima bio ljubimac drugima moglo biti štetočina.