Stari zanati u Banjoj Luci odolijevaju vremenu, ali nemaju nasljednika

U vremenu kada se gotovo sve može kupiti brzo i jeftino, u Banjoj Luci još postoje majstori čiji posao ne može zamijeniti industrijska proizvodnja. Primjeri poznatog banjalučkog časovničara Stipe Petrušića i obućara Dejana Stanetića pokazuju da za stare zanate još ima mjesta. Pitanje je koliko dugo, s obzirom na to da je sve manje mladih koji žele učiti ove poslove.

Nekada je gotovo svaka gradska četvrt imala obućara, časovničara, krojača ili nekog drugog majstora kojem su građani odlazili kada bi im se nešto pokvarilo. Danas se umjesto popravke često bira kupovina novog proizvoda, a jeftina roba dodatno otežava opstanak malih zanatskih radnji. Oni koji se ovim poslom bave ipak tvrde da mušterija još ima i da se kvalitetan rad i dalje cijeni.

Satovi koji nose uspomene

Stipo Petrušić časovničarskim zanatom bavi se decenijama. Posao je započeo još sedamdesetih godina prošlog vijeka, a kroz njegovu radionicu prošle su generacije građana. Nekada je Banja Luka imala veliki broj časovničarskih radnji, a danas ih je ostalo svega nekoliko.

Popravka sata nije samo zamjena baterije. Iza ovog zanata stoje preciznost, strpljenje i poznavanje mehanizama koji mogu imati stotine sitnih dijelova. Posebnu vrijednost imaju stari satovi, koje vlasnici često donose ne samo zbog materijalne vrijednosti nego i zbog uspomena koje nose.

Obuća koju vrijedi sačuvati

Slična je priča i s obućarskim zanatom. Dejan Stanetić jedan je od majstora koji se nije odrekao ovog posla, iako je tržište danas preplavljeno jeftinom obućom. Zanat je učio u školi, a znanje je kasnije usavršavao uz ujaka koji se također bavio obućarstvom.

Kada se novi par može kupiti za relativno malo novca, izrada i popravka obuće možda djeluju kao nešto što pripada prošlosti. Ručna izrada ipak zahtijeva vrijeme, znanje i prilagođavanje svakom kupcu, pa se kvalitet takve obuće ne može mjeriti samo njenom cijenom.

Da stari zanati nisu samo stvar nostalgije, potvrđuju i građani s kojima smo razgovarali. Ljubo (66) veliki je ljubitelj satova i ima pravu malu kolekciju ručnih i zidnih satova. Kada se neki od njih pokvari, zna kome treba otići.

"Imam kolekciju satova, ručnih, zidnih, svakakvih. Neki se pokvare, ali imam dobrog majstora. Kvalitet starih satova nema zamjenu. To su stvari koje traju i koje vrijedi sačuvati", kaže Ljubo.

Sličan odnos prema kvalitetu ima i Zdena, koja svoje čizme i kvalitetne cipele često odnosi obućaru umjesto da ih zamijeni novim.

"Imam obuću koju nosim godinama i ne želim je baciti samo zato što se nešto oštetilo. Ako je kvalitetna, vrijedi je popraviti. Nove cipele jesu dostupne, ali ne mogu uvijek zamijeniti one na koje ste navikli", ističe ona.

Sve manje nasljednika

Najveći problem nije samo broj mušterija nego nedostatak mladih koji bi nastavili ovaj posao. Godinama se upozorava da zanatske radionice ostaju bez nasljednika, a iskustvo i znanje starih majstora polako odlaze zajedno s njima.

Prema ranije objavljenim podacima Zanatsko-preduzetničke komore regije Banjaluka, u oktobru 2025. godine na području grada bilo je registrovano 30 osoba sa statusom starog zanata, a na području Republike Srpske 50.

Grad Banja Luka je za 2026. godinu izdvojio 50.000 KM za podršku starim i umjetničkim zanatima, a subvencije od po 2.500 KM dobilo je 19 preduzetnika. Cilj je, kako navode, očuvanje tradicionalnih djelatnosti i pomoć zanatlijama da nastave poslovati.

Priča o Petrušiću i Stanetiću zato nije samo priča o satovima i cipelama. To je priča o ljudima koji su odlučili ostati vjerni svom poslu, o mušterijama koje još vjeruju kvalitetu i o zanatima koji se, uprkos modernom vremenu, ne daju lako zaboraviti. Novi sat ili cipele danas je lako kupiti, ali je mnogo teže pronaći majstora koji zna popraviti ono što drugi više ne znaju ni napraviti.