"Prije nego sam postala fotografkinja snimala sam filmove šest godina. Taj posao me umarao jer sam radila po 15 sati dnevno i rijetko kad sam imala slobodan dan", kaže Daria.
Ona je dodala i kako je postala fotografkinja jer je željela voditi mirniji život te kako je uložila sav novac koji je imala u opremu za taj posao. Naposljetku se opet našla na istom mjestu s kojeg je krenula, bila je prezauzeta i nije imala vremena za odmor i putovanja.
"Ubrzo sam shvatila da sam radoholik i da se ne znam opustiti. Bila sam pretrpana poslom i željela sam odmor. Zatim sam se sjetila da sam kao mala htjela imati psa, ali ga mama i ja nismo mogle uzeti jer nismo imale finansijskih sredstava da ga hranimo. Kada sam se počela baviti filmovima, često sam donirala novac udruženjima koja se bave psima", kaže Daria dodavši da tada nije imala vremena za nešto više te je smatrala da je to najviše što može uraditi u tom momentu.
Uskoro je na jednoj od stranica vidjela psa kojem je bila potrebna operacija očiju te je jednom od volontera organizacije uručila kompletan iznos potreban za operaciju. Na to je dobila odgovor kako su zahvalni na donaciji, ali kako ne postoji niko ko može završiti operaciju i pomoći psu. Daria i njen muž su tada shvatili kako oni psima mogu pomagati sami te su se upustili u avanturu spašavanja.
Malo po malo, spasili su brojne pse. Uskoro su pronašli jednog koji je bio previše agresivan te su ga pokušali dresirati, ali im to nije išlo za rukom. Jedini izlaz iz cijele situacije bio je da ga uspavaju jer je predstavljao opasnost svim prisutnim. Veterinar im je savjetovao da ga odvedu nekome ko živi na selu kako bi pas imao dovoljno prostora da trči i potroši svu energiju koju ima.
"Mi smo tada kupili veliko zemljište pored Moskve i uselili tu sa svojim psima. Izgradili smo im kućice i počeli živjeti potpuno drugačiji život", rekla je Daria.
