Posjetili smo tenisku oazu u Međugorju i razgovarali s čovjekom koji je “stvorio” Čilića i Dodiga
Tim povodom otišli smo do Međugorja, gdje je Marin napravio svoje prve teniske korake.
Prije samog obilaska teniskih terena u tom mjestu, porazgovarali smo s lokalcima koji su poznati po svom gostoprimstvu i ljubaznosti.
Kad smo rekli o čemu ćemo pisati priču, jedan od njih se odmah angažirao te nam rekao kako će dovesti čovjeka "koji je, u sportskom smislu, stvorio Marina Čilića i Ivana Dodiga".
Nije prošlo ni 10-tak minuta na vrata restorana u ušao je vitalan i nasmijan 78-godišnjak Žarko Dodig, koji je inače stric Ivana Dodiga.
Najprije smo neobavezno porazgovarali nekoliko minuta o vremenu i blagom osvježenju koje nas je tog jutra dočekalo u Međugorju, a onda smo krenuli u obilazak prvog teniskog terena u Međugorju.
Objasnio nam je kako je nedavno na tom terenu promijenjena podloga, te je nanovo iscrtan, no to je prvi teniski teren na tim prostorima i izgrađen je 1985. godine.
"Još u djetinjstvu sam igrao tenis, te sam dosta hodao i po svijetu i skupio sam nekih financijskih sredstava. Odlučio sam napraviti teniski teren te osnovao sportsko društvo koje je obuhvaćalo četiri sporta, tenis, rukomet, odbojku i nogomet. Međutim u ratu je sve to stalo, a priču smo ponovno pokrenuli 1995. godine. Ivan i Marin dolazili su tu zajedno trenirati, i jednostavno sam znao da će jednog dana postati profesionalni igrači", priča nam Žarko.
"Kasnije su svoje sportske karijere nastavili u Hrvatskoj, jednostavno je Savez BiH bio nemoćan, nije bilo financija, nije se ništa moglo. Ivana sam prebacio u Hrvatsku, a Marina je sa 14 i pol godina isto u Hrvatsku povukao Goran Ivanišević", objasnio nam je.
"Mi njih nismo učili samo igrati tenis, nego igrati tenis i sportskom načinu života. Primjer svima, i tada i sada je Ivan, koji nikad nije rekao da nešto ne može, veliki je radnik. Marin je kao dijete imao vrhunske predispozicije. Bio je jako visok, sa 13 godina imao je već metar i 90 i nešto centimetara, i već kao vrlo mlad imao je dobru tehniku, radio je puno i dominirao je već tada u svojim kategorijama. Međutim, za vrhunske rezultate treba nevjerojatno puno raditi na sebi i odreći se mnogo toga, imati disciplinu, a njih dvojica su upravo to i imaju do dana današnjeg". priča nam Žarko.
Da su vjere u mlade tenisače imali i njihovi roditelji, dokazao je i Marinov tata koji mu je tada iza kuće napravio teniski teren kako bi mogao svakodnevno trenirati.
"Ali otac je imao viziju i želio mi je pružiti najbolju moguću priliku da uspijem u životu. Prije nego što sam to mogao shvatiti, počeli su se dolaziti veliki kamioni koji su dovozili glinu. Ispod toga je bila drenaža, s pijeskom i drugim materijalima. Još se sjećam kako bi nam tijekom ljeta trebalo skoro dva sata da u potpunosti zalijemo teren jer je cijev za vodu bila spojena na naše vrtno crijevo i nije bila velika. Često smo provodili više vremena zalijevajući teren nego igrajući se", ispričao je Marin jednom prilikom.
Žarko nam je kazao kako su se i Ivan i Marin morali odreći onoga što je nosio mladenački život, jer predanost sportu jednostavno zahtjeva odricanje nekih svakodnevnih uživanja.
"Sjećam se da je Ivan prvi put u 21. godini otišao u disko klub, bio tu nekih satak vremena i rekao da mora kući, da to jednostavno nije za njega. I sada on ide vrlo rano spavati, kako bi bio spreman za idući dan i nove treninge", kaže Žarko.
Iako je Međugorje izrodilo dva vrhunska tenisača, koji su osvojili brojne trofeje, država nije pokazala sluha prema tom mjestu kako bi se izgradili veći i profesionalniji teniski tereni, kazao nam je Žarko pa pojasnio: "Mi smo od države tražili lokaciju da napravimo teniski centar, ali nam nisu nikad usvojili. Podnešeno je do sada 100 zahtijeva, ali jednostavno nemaju sluha za ozbiljne stvari. Započeli smo jedno vrijeme, raditi s naprednijima, imali smo oko 15 djece iz Hercegovine, Bosne i inostranstva, međutim ovi tereni koje sad imamo u Međugorju, to je premalo za pravu Akademiju. Mi smo željeli napraviti pravu Akademiju, na svjetskom nivou, ali nismo imali mogućnosti. Djecu smo raspustili, oni su otišli u druge zemlje, a mislim da smo mi klub koji je dao najviše teniskih trenera, pa možda i na cijelom svijetu. Imamo ih sada sigurno 15-tak koji rade na prostorima od Kine, Amerike, Njemačke... Nama nije bio problem dovesti ljude iz cijelog svijeta, ali jednostavno nemamo gdje", kaže Žarko.
Obišli smo još tri teniska terena koja se nalaze u Međugorju, a vidjeli smo usput i Marinovu i Ivanovu kuću, koje su udaljene samo stotinjak metara jedna od druge.
"Dođu oni u Međugorje, zadržali su skromnost i prizemnost i svi smo ponosni na njih. Trebate doći kad se igra neki važan meč, vidjeli bi kako svi navijamo kao jedno za naše tenisače. Vjerujem da će ovaj kraj izroditi u budućnosti još sjajnih sportaša", zaključio je Žarko naš ugodan razgovor.
Još smo malo prohodali po Međugorju koje je uostalom jedno od najpoznatijih hodočasničkih mjesta, pa smo priupitali neke od njih, znaju li za Čilića i Dodiga.
Većina nam je rekla da zna, posebno oni koji prate tenis i sport, te da im je drago, što uz svoje hodočasničko putovanje, mogu vidjeti i odakle su potekli ponajbolji tenisači današnjice.
